Tisuće djece jezida u Iraku - od ropstva do zaborava

Francesca Sabatinelli - Vatikan; Zrinka Makaj - Split

U Iraku, kojega se smatra „post-Islamskom državom“, još uvijek se osjećaju posljedice mučenja koja su od strane paravojnih postrojbi Islamske države pretrpjela djeca i odrasli, i to od 2014. do 2017. godine. Paravojne postrojbe Islamske države u tom su razdoblju mučile i ubijale zajednicu jezida na sjeveru Iraka. Jezidi su, naime, manjina kurdskog podrijetla, koju samozvana Islamska država progoni smatrajući ih hereticima.

Amnesty International je u izvještaju pod naslovom „Zakonitost terora: Stanje jezidske djece koja su preživjela ISIS“, u detalje obavijestio svijet o djeci koja su bila žrtve strašnih zločina, a sada se moraju suočavati s posljedicama tog terora. Za te je maloljetnike, s teškim psihičkim i fizičkim ranama, najvažnije da se ponovno vrate u obitelji i zajednice, ali, nažalost, u mnogim ih slučajevima one odbijaju. Osim toga, potrebna je medicinska skrb nemoguća jer je preskupa; stoga im je hitno potrebna pomoć državnih vlasti u Iraku, kao i međunarodne zajednice, kako bi mogli izgraditi svoju budućnost.

Izvještaj Amnesty Internationala na 56 stranica piše o dječacima koji su prisilno vojačeni i o djevojčicama koje su prodavane kao roblje, spolno iskorištavane, te prisiljene na udaju za vojnike Islamske države. Većina te djece sada se bori s raznim bolestima, fizičkim invaliditetom ili psihičkim posljedicama, kao što su posttraumatski stresni poremećaj, anksioznost, depresija, te za djevojke nemogućnost trudnoće. Mnogo njih pokušalo je samoubojstvo. U izvještaju se traži da im se osigura psihosocijalna, sanitarna i ekonomska pomoć, koja im još nije pružena.

Mali je broj djece koja su se uspjela vratiti u Sinjar, u svoju zajednicu jezida. No, i od toga malog broja, većina njih ne može pronaći svoje obitelji, neki od njih se čak ni ne sjećaju svojih roditelja ili više ne govore svoj materinski jezik – tako  tamošnju situaciju opisuje novinarka Sara Lucaroni, koja je više puta išla na to područje Iraka.

Više je stotina djece plod spolnoga nasilja – dodala je Lucaroni – sada ta djeca ne mogu pripadati jezidskoj zajednici, jer ih odbijaju njihovi vjerski vođe. Naime, po iračkom zakonu, svako dijete kojemu se otac ne zna ili je musliman, registrira se kao musliman. Zbog toga ta djeca nemaju identitet i zajednica ih ne prihvaća, jer jezid se ne postaje po obraćenju, nego samo po rođenju. Mnoge su djevojke svjedočile kako su bile prisiljene napustiti svoju djecu, što im je prouzrokovalo još veće psihičke tegobe. Osim svega toga, djeca koju su oteli pripadnici samozvane Islamske države, nisu imala pristup obrazovanju, što nije samo zaustavilo njihov tijek studija, nego iznad svega danas čini teškim ponovno uključenje u zajednicu, među ostalim i zato što djeca govore arapski, a ne kurdski.

Lucaroni je, među ostalim, prepričala svjedočanstvo 14-godišnjega dječaka, prisilno uvojačenoga, koji ima desetero braće i sestara. Najstariji brat je nestao zajedno s ocem i jednom sestrom koju je Islamska država kupila za 15.000 dolara, a koju je majka otkupila novcem posuđenim od susjedā i prijateljā. Bio je on dječak, prisiljen postati čovjek, koji je svakog dana živio u strahu od smrti, ne znajući kada će doći njegov trenutak. Svakog je trenutka mislio da će umrijeti, i nije imao hrabrosti reći „ne“ nekim djelima koja nije htio raditi, jer bi to rezultiralo nasiljem nad drugom djecom.

Samozvana Islamska država je 2014. godine ušla u Sinjar, u sjeveroistočnu pokrajinu Ninive, ubivši stotine muškaraca, te otevši oko 6500 jezida, među kojima je bilo više od 3500 žena i djevojaka koje su postale seksualne ropkinje. Tijekom tri godine samozvana je Islamska država počinila ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, te ono što Ujedinjeni narodi zovu „genocidom nad zajednicom jezida u Iraku“. Lucaroni je na kraju istaknula da je izvještaj Amnesty Internationala bitan jer raskrinkava što se uistinu dogodilo, dok jezidi potvrđuju da je to najgore što im se u povijesti dogodilo.