13. svibnja 1981. Pucnjevi, strah, molitva i oprost

Alessandro Gisotti; Ariana Anić - Vatikan

Ima datuma koji, zbog događaja za koji su vezani, pripadaju knjigama o povijesti, ali se neizbrisivo upisuju i na stranice povijesti naših života. Trag koji ostavljaju takvi događaji toliko je jak da se i nakon mnogo godina sjećamo točno gdje smo bili i što smo radili u trenutku kada je do nas došla vijest o određenom događaju. Jedan od takvih dana bio je nesumnjivo 13. svibnja 1981. godine. Tog se dana zbio događaj koji se smatrao nemogućim i nezamislivim; naime, na Trgu svetoga Petra počinjen je atentat na Papu.

Četrdeset godina poslije, dramatične slike toga dana i zvukovi tog proljetnog poslijepodneva još uvijek pobuđuju snažan dojam. U 17 sati i 19 minuta Ivan Pavao II. je, tijekom uobičajenoga obilaska vjernika okupljenih na općoj audijenciji srijedom, uzeo na trenutak u ruke jednu djevojčicu te ju vratio roditeljima. Nakon samo nekoliko trenutaka čuo se jedan pucanj, i odmah potom još jedan. Papa, pogođen u trbuh, srušio se u otvorenom automobilu kojim je obilazio trg. Ljudi su bili zaprepašteni. U početku nisu shvaćali, nisu mogli vjerovati da se to doista dogodilo.

Neki su hodočasnici briznuli u plač, neki kleknuli i sabrali se u molitvi s krunicom u rukama koju su bili donijeli da ju Papa blagoslovi. Bilo je ljudi koji su se sjetili da se upravo na taj dan, 13. svibnja, 64 godine ranije, Gospa ukazala malim pastirima u Fatimi. 'Totus tuus, Maria!, tim ga je riječima Božji narod povjerio Gospi. Upravo je njezinom posredovanju – kako je kasnije rekao – papa Wojtyła pripisao činjenicu da je preživio.

Ako ga je jedna ruka htjela ubiti, druga, jača, skrenula je metak i spasila mu život. Čim se saznalo da se Papa bori između života i smrti vrlo brzo se molitva vjernikā, s Trga svetoga Petra, proširila u cijeli svijet. U tim je trenutcima molio i otac Jorge Mario Bergoglio, koji je tada bio rektor Zavoda Maximo de San José u San Miguelu u pokrajini Buenos Aires. Papa Franjo se danas sjeća tog 13. svibnja; bio je u apostolskoj nuncijaturi u Argentini, zajedno s nuncijem Ubaldom Calabresijem. Strašnu im je vijest tada priopćio tajnik u nuncijaturi mons. Claudio Maria Celli.

Molitva je vjernikā u to vrijeme postala neprestana sve do trenutka kada život Ivana Pavla II. više nije bio u opasnosti. Na neki ga je način, može se reći, pratila i čuvala sve do kraja zemaljskoga života, posebno u trenutcima trpljenja i bolesti koji su obilježili njegov život sve do posljednjih dana, u proljeće 2005. godine.

Znakovito je ono što je, unatoč uzbuđenju toga trenutka, rekao novinar Vatikanskoga radija, Benedetto Nardacci, koji je trebao pratiti tradicionalnu audijenciju srijedom, a u tom se trenutku iznenada morao suočiti sa situacijom koju nikada ne bi bio želio komentirati. Prvi put se govori o terorizmu i u Vatikanu – rekao je Nardacci u izravnom prijenosu te dodao – Govori se o terorizmu u gradu iz kojega su uvijek proizlazile poruke ljubavi, sloge i pomirenja.

Ipak, jača je bila snaga ljubavi i milosrđa koja će na svijetao, a istodobno, 'otajstven' način usmjeriti daljnji put zemaljskoga života i papinstva Ivana Pavla Drugoga. Uočilo se to četiri dana poslije, kada je, govoreći u podnevnom nagovoru prije molitve Kraljice neba, iz sobe u bolnici Gemelli, Karol Wojtyła rekao da oprašta atentatoru, odnosno – kako je rekao – „bratu koji me pogodio“. Nazvao ga je bratom.

To će bratstvo biti protagonist u još jednom događaju koji se zbio 27. prosinca 1983. godine, a koji se teško zaboravlja. Toga je dana, naime, Ivan Pavao II. posjetio Mehmeta Alija Ağcu u rimskom zatvoru Rebibbia. Učinio je to javno. Tako je – netko je komentirao – Papa želio spasiti život onomu koji mu ga je htio oduzeti. Susreli samo se kao ljudi i kao braća – rekao je nakon susreta – jer smo svi braća i svi događaji u našem životu trebaju potvrditi to bratstvo koje proizlazi iz činjenice da je Bog naš Otac. Na to isto bratstvo danas nas upućuje papa Franjo ističući da je ono jedini mogući put za budućnost čovječanstva.