Od pravnika do ispovjednika: 325 godina od rođenja Alfonza M. Liguorija

Mladi odvjetnik upada u krizu kada je prvi put izgubio važnu parnicu u svojoj dotada briljantnoj karijeri. Prilikom posjeta bolnici, ovaj mladi aristokrat smatra da čuje unutarnji glas: “Ostavi svijet iza sebe i daruj se meni!”. Alfonso M. Liguori – gorljivi zagovornik ne samo pravde, nego i istine – bio je glas savjesti, glas Boga, za kojega je mislio da ga je čuo. Bilo koji drugi odvjetnik ne bi bio tek tako izbačen iz takta jednim izgubljenim suđenjem, osobito nakon što je usvojena žalba. Liguori je bio drugačijeg kova.

Dana 29. kolovoza 1723. kasniji utemeljitelj reda redemptorista položio je svoj mač na oltar crkve S. Maria della Mercede u Napulju čime se odrekao plemstva te se otad posvetio duhovnom životu. Od tada je tu kolovošku nedjelju uglavnom redovito slavio kao dan svog buđenja i ponovnog rođenja u milosti Božjoj: nakon mračnih godina unutarnjih previranja, koje je jednostavno nazivao “kaosom”.

Munjevita karijera “Don Alfonsa”

Alfonz iz Liguorija rođen je prije 325 godina, 27. rujna 1696. u Marianelli kraj Napulja. Bio je prvorođeni sin u kojega se ambiciozni otac, admiral, pouzdavao. Plemićki potomak bio je darovit: Alfonz je imao složen karakter u kojem je umjetnička osjećajnost bila uparena s bistrim umom. “Don Alfonso” je napravio munjevitu karijeru. Studij je završio sa 16 godina. Doktor prava uskoro je bio traženi odvjetnik.

Pravnik je svirao klavir svaki dan i često je odlazio u kazalište. I sam je postao umjetnički produktivan: pisao je, komponirao, pjevao i slikao. Kao svećenik stvarao je djela koja su postala vrlo poznata. Postoji oko 50 duhovnih Liguorijevih pjesama. Tu scendi dalle stelle danas je najpopularnija talijanska božićna pjesma. Riječ je o hvalospjevu Božjoj ljubavi prema čovječanstvu, o Bogu koji je napustio svoju nebesku slavu da bi postao čovjek i spasitelj.

Liguori je već u djetinjstvu pripadao bratstvu kojega su vodili oratorijanci, koji su poticali njegove članove da svakodnevno prisustvuju svetoj misi i čine djela milosrđa i ljubavi za siromašne i bolesne. No tek mu je iskustvo buđenja dalo hrabrosti i snage da se odluči za svoj duhovni odaziv protiv volje svog oca, koji je već kovao bračne planove za svojega sina.

Zaređen za svećenika, karizmatični govornik oduševljavao je ljude s propovjedaonice jednako kao i ranije na sudu. Unatoč ljutnji svoje obitelji, posvetio se marginaliziranim društvenim skupinama. Liguori je počeo propovijedati na ulicama ljudima koji više nisu mogli pronaći svoj put u crkve. Proglašen kao “sektaš”, svoju je inicijativu premjestio u sakralne prostorije, koje su mogle postati i brijačnica. Socijalni rad u sirotinjskim četvrtima kočijaša, nadničara i prostitutki vodio ga je životnom ostvarenju.

Njegova briga postale su “najzapuštenije duše” koje bi pronašao među pastoralno zanemarenim poljoprivrednim radnicima i pastirima u planinama. Dana 9. studenoga 1732. Liguori je konačno osnovao novu svećeničku zajednicu u Scali blizu Amalfija, iz koje je proizašao red redemptorista. Nastojao je ugledati se na vrline Isusa Krista i primijenjivati ih u svakodnevnom životu.

Pastoralna sredina između laksizma i rigorizma

U svom se djelovanju utemeljitelj reda vodio konkretnim praktičnim zahtjevima i potrebama. Ljubav Otkupitelja (lat. Redemptor, otuda naziv redemptoristi) treba približiti ljudima kroz pastoral pučkih misija. Don Alfonso je težio srednjoj točki između laksizma i rigorizma, između Božjeg milosrđa i pravde, ljudske slobodne volje i zakona. Iskustva stečena u ispovjedaonici i tijekom pučkih misija potaknula su Liguorija na prekid s rigorizmom naučenim u sjemeništu. Kao pastir, savjetovao je ispovjednike da “ne pitaju bračne parove o grijesima u vezi s bračnom dužnošću”.

“Oca sirotinje” koštalo je stvarnih napora preuzimanje biskupske dužnosti u Sant’Agata dei Goti 1762. godine. I tako je, unatoč biskupskoj službi i sve slabijem zdravlju, zadržao svoj jednostavan način života. Umjesto da se drži dvora, otvorio je svoju kuću djeci i potrebitima. Redemptorist se također osobno brinuo za one koji traže savjet i za one kojima je to potrebno, što mu je donijelo velike simpatije stanovništva.

Kad je imao 72 godine, počeo je patiti od gihta, koji mu je na kraju zakrivio kralježnicu i tijelo. Privezan za invalidska kolica, udvostručio je svoje napore da nastavi svoje pučke misije uz moralne teološke i poučne spise. Napisao je 111 duhovnih knjiga. Alfonz Liguori je imao priliku, još za ovozemnog života, vidjeti kako su prvi ne-Talijani poput svetog Klementa M. Hofbauera širili brižnost reda redemptorista i sjeverno od Alpa. Dana 1. kolovoza 1787. umro je u dobi od gotovo 92 godine u samostanu Pagani kraj Napulja. Alfonso je 1839. proglašen svetim, 1871. crkvenim naučiteljem a 1950. godine zaštitnikom svih ispovjednika i moralnih teologa.

(Vatican news - kna, bj)