Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Kod Friedricha Nietzschea, navlastito u djelu ″Tako je govorio Zaratustra″, pojam ″nadčovjek″, ″Übermensch″, znači nadmoćnu vrstu čovjeka koji je uzmogao prevladati samoga sebe, oslobodivši se svih ″predrasuda o nadosjetilnome svijetu″ te je tim samooslobođenjem postao ″smisao zemlje″. Premda na pojam ″nadčovjek″ nailazimo već kod starih Grka,″ hyperánthrōpos″, zatim u Nietzscheu prethodećoj njemačkoj književnosti i filozofiji, najprije kod Johanna Gottfrieda Herdera – današnje je gotovo općepoznato značenje ovaj pojam zadobio tek nakon Nietzschea.
Treba reći da Nietzscheova nadčovjeka u posljednje vrijeme nerijetko dovode u vezu s transhumanizmom, procesom koji vodi prema posthumanomu čovjeku, ″posliječovjeku″, svojevrsnomu nadčovjeku.
Stoga doista valja pozdraviti novoobjavljenu knjigu ″Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije″; nakladnici su Kršćanska sadašnjost i Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb 2021. Autor je Odilon-Gbènoukpo Singbo, beninski svećenik na službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji, od 2016. sveučilišni kapelan na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Ova njegova knjiga zapravo je objavljeni doktorski rad koji je velečasni Odilon Singbo napisao pod mentorstvom prof. dr. Tončija Matulića i obranio u srpnju 2019.
Na ovitku čitamo riječi Tončija Matulića da knjiga ″donosi rezultate i zaključke prvog sustavnog znanstveno-istraživačkog rada o transhumanizmu i, preciznije, o transhumanističkoj antropologiji na polju teologije u grani moralne teologije na hrvatskom govornom području″. Profesor Matulić zatim ističe ″izvornost znanstvenog doprinosa u većini podastrtih rezultata istraživanja″.
Dr. sc. Odilon Singbo knjigu završava zaključkom da je ova tematika ″kompleksna, aktualna i izazovna za moralnu teologiju i bioetiku″ te da je potrebno ″dublje upoznavanje drugih znanstvenih disciplina kao što su psihologija, sociologija, medicina, biologija, informatika, biotehnologija, nanotehnologija, neuroznanost itd.″. Stoga ″smatramo da je ova tematika″, zaključuje autor Odilon Singbo, ″novi ′locus theologicus′, a kršćanska teologija treba i dalje biti korektiv za očuvanje čovjeka od samouništenja″.
Knjiga obaseže oko 400 stranica i sastoji se od četiriju poglavlja naslovljenih ″Glavna dostignuća u znanstveno-konvergentnim tehnikama″, ″Nosive ideje i glavna obilježja transhumanističke antropologije″, ″Filozofsko-etička pozadina transhumanističke antropologije″ i ″Transhumanistička antropologija u svjetlu koncilske i postkoncilske antropologije″.
Zaključno valja reći da nema ni najmanje pojedinosti koja se ne bi uklopila u ocjenu da je riječ o doista izvrsnoj znanstvenoj studiji, višeaspektnoj i obuhvatnoj, koja je provedena uzornom metodologijom. Sve pohvale autoru i zdušna preporuka čitateljskoj publici.
