Uksrsli Krist Uksrsli Krist 

O teologiji i simbologiji Uskrsa te kalendarima njegova obilježavanja

Isusovo je uskrsnuće temelj kršćanske vjere, njezina konstitutivna bît – bez uskrsnuća kršćani bi bili tek sljedbenici povijesnoga Isusa, proroka i borca za međuljudsku jednakost i ravnopravnost, uzornoga utemeljitelja jedne svjetski rasprostranjene religije.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

″Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskršavaju″, riječi su svetoga Pavla zapisane u ″Prvoj poslanici Korinćanima″ (1 Kor 15,14-16). Isusovo je uskrsnuće temelj kršćanske vjere, njezina konstitutivna bît – bez uskrsnuća kršćani bi bili tek sljedbenici povijesnoga Isusa, proroka i borca za međuljudsku jednakost i ravnopravnost, uzornoga utemeljitelja jedne svjetski rasprostranjene religije.

Isusovo je uskrsnuće ne samo povijesni događaj nego i natpovijesni, događaj teološki i ujedno kozmički. Kada reknemo ″Isus Krist″, nismo izrekli ime i prezime povijesne osobe Isusa iz Nazareta, nego formulu koja nosi temeljnu istinu kršćanske vjere, istinu koja glasi: zemaljski, povijesni, preduskrsni Isus iz Nazareta i nebeski, kozmički, poslijeuskrsni Krist, Svevladar svemira i Kralj vjekova – jedna su te ista osoba, i to stvarna. Svojom nam mukom, uskrsnućem i uzašašćem povijesni i natpovijesni Isus Krist pruža vjerničku nadu po kojoj čeznemo i od Boga očekujemo ne samo vječnost u budućnosti, buduću vječnost, nego i svojevrsnu vječnu budućnost u kojoj će vrijeme i nadnaravna odsutnost vremena biti stopljeni u blaženstvo neposredne Božje blizine i nenadvladive Njegove ljubavi. ″Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje″, riječi su iz ″Prve Ivanove poslanice″ (1 Iv 4,16).

Bez neizmjerne Božje ljubavi ne bi bilo Isusova uskrsnuća; možemo stoga ustvrditi da je uskrsnuće Bogom dan i milošću zamilovan prijelaz iz života u smrt. Prijelaz koji je ujedno trijumf, slavna pobjeda nad smrću izvojevana na križu, križu koji je metonimija muke i metafora spasenja. Križ je simbol Raspetoga, simbol Bogočovjeka Isusa Krista, druge osobe Presvetoga Trojstva. Mjesto je pobjede nad smrću i grijehom, ne samo mjesto nego i svojevrsno stanje, ne samo stanje nego i put. Križni put ne vodi u smrt, nego u život vječni.

Spomenimo se Isusovih riječi koje na zdencu Jakovljevu govori Samarijanki; u ″Evanđelju po Ivanu″ čitamo: ″Tko god pije ove vode, / opet će ožednjeti. / A tko bude pio vode / koju ću mu ja dati, / ne, neće ožednjeti nikada: / voda koju ću mu ja dati / postat će u njemu izvorom vode / koja struji u život vječni″ (Iv 4,13-14). Važno je napomenuti da u Ivanovim i ivanovskim spisima nalazimo dva grčka izraza koji se odnose na život: ″bíos″, vremeniti život u kojemu ćemo kao zemna bića prije ili kasnije umrijeti, i ″zoḗ″, duhovni život koji je od vječnosti i za vječnost.

Uskrs je blagdan prijelaza i svetkovina je života u svim njegovim aspektima i dimenzijama. Razumljivo je stoga da ga slavimo u proljeće. Potrebno je međutim podsjetiti da se u ranokršćansko doba Uskrs slavio svake nedjelje. Posebnu zanimljivost, kršćanski snažnu i smjerokaznu, nalazimo u ruskome jeziku u okrilju kojega riječ za nedjelju glasi ″voskresen′je″, a tako je ostalo i u doba bezbožnoga komunističkog režima.

U kršćanskome se svijetu od sredine 2. stoljeća počelo Kristovo uskrsnuće slaviti jedanput godišnje, ali je nadnevak slavljenja bio predmetom brojnih nesuglasica. Tradicija onodobnih maloazijskih crkava zauzimala se da Uskrs bude 14. dana mjeseca nisana, kada je židovska Pasha ili Pesah, a tada je, prema evanđeljima, Isus umro na križu te su maloazijske crkve govorile o ″pashi raspeća″. Rimska pak tradicija zagovarala je nedjelju koja slijedi nakon toga, ″pashu uskrsnuća″. K tome je izračunavanje nadnevka Uskrsa bilo otežano okolnošću da se židovska lunarna godina nije podudarala s građanskom, solarnom godinom. Razmimoilaženja i prijepori razriješeni su na ekumenskome saboru u Niceji 325. godine, od kada se Uskrs slavi kao pomični blagdan. Određeno je da bude u nedjelju koja nastupa poslije prvoga proljetnog uštapa, to jest poslije prvoga punog Mjeseca koji se pojavi nakon 21. ožujka, a tim je kriterijem obuhvaćeno razdoblje od 22. ožujka do 25. travnja, unutar kojega razdoblja može doći Uskrs. Na Nicejskome saboru k tome je određeno da će točno vrijeme Uskrsa izračunavati astronomi u Aleksandriji.

Tadašnja jedinstvena Crkva ravnala se prema julijanskome kalendaru, a to je trajalo i nakon raskola u 11. stoljeću, sve do konca 16. stoljeća kada je Katolička Crkva prešla na novi kalendar, gregorijanski, učinivši to zbog jednoga jedinog razloga: dugoročne astronomske nepreciznosti julijanskoga kalendara. Danas se i brojne istočnokršćanske Crkve ravnaju prema gregorijanskome kalendaru, primjerice Grčka, Bugarska i Rumunjska pravoslavna Crkva.

Iz svega jasno proizlazi da se različiti kalendari tiču astronomije, a ne teologije. Teološki sadržaj Uskrsa posve je isti, zajednički svim kršćanima, zapadnima i istočnima, katolicima i reformiranima. Stoga je pogrešno govoriti o katoličkome i pravoslavnome Uskrsu – blagdan Uskrsa jedan je i zajednički, a dva su kalendara: stari, julijanski, nazvan po rimskome caru Gaju Juliju Cezaru, koji je pola stoljeća prije Kristova rođenja naložio egipatskomu astronomu Sosigenu iz Aleksandrije da poboljša postojeći kalendar; i novi, gregorijanski, po papi Grguru XIII., koji je koncem 16. stoljeća dao reformirati kalendar, uskladiti kalendarsko i astronomsko vrijeme.

Nema dakle ″našega″ i ″njihova″ Uskrsa jer je za sve nas Isus umro na križu i uskrsnuo. Svojim uskrsnućem Isus sintetički potire sve suprotstavljenosti između zemaljskih horizonata i nebeskih perspektiva, između povijesti i natpovijesti, vremena i vječnosti, materije i duha; svojim uskrsnućem i uzašašćem Isus je obeskrijepio i stalno iznova obeskrepljuje smrt, harmonizirajući biološki i eshatološki život, vremenitost i vječnost, ovostranost i onostranost. Budimo dionici Isusovim bogočovještvom omogućenoga i ostvarenoga uskrsnog trijumfa života nad smrću.

Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, sretan vam Uskrs! Na dobro Vam došlo uskrsnuće Gospodinovo! 

Ovdje poslušajte prilog: O teologiji i simbologiji Uskrsa te kalendarima njegova obilježavanja

 

04 travnja 2021, 14:13