O nazivu i osobitostima jezika Marulićeva spjeva "Judita"

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Ovo je nastavak prošlonedjeljnoga priloga u kojemu bijaše riječi o Marku Maruliću Splićaninu i njegovoj ″Juditi″ u povodu velikoga, polumilenijskog jubileja: 500. obljetnice prvoga izdanja znamenitog spjeva, koji je autoru pronio slavu kroz vjekove. ″Juditu″ je Marul dovršio 22. travnja 1501., ali je tiskana tek nakon dva desetljeća, 1521. godine. Mogli smo čuti da Marulić već za života bijaše u svjetskim razmjerima priznat i cijenjen književnik kao ni jedan Hrvat u povijesti. Njegova su djela čitali još u 16. stoljeću od Engleske do Japana.

Valja podsjetiti da je 9. travnja 2021. Hrvatski sabor proglasio ″Godinu Marka Marulića″, koja će se obilježavati od 22. travnja 2021. do 22. travnja sljedeće godine. Na internetskoj stranici Hrvatskoga sabora o tome čitamo:

″Na taj način i šira će javnost imati priliku osvijestiti da se ove godine obilježava 500 godina tiskanja Marulićeve ′Judite′, prve autorske knjige na hrvatskom jeziku zbog koje je Marulić nazvan ′ocem hrvatske književnosti′.″ / ″′Judita′ je prvi umjetnički ep u hrvatskoj književnosti napisan 1501. na narodnom jeziku, a objavljen u Veneciji 1521. godine.″ / ″′Judita′ je bila europski bestseler svog vremena, prevedena je na mnoge svjetske jezike te je za Marulićeva života doživjela čak tri izdanja u 18 mjeseci. Ovo djelo svjedoči o značajnome mjestu hrvatske kulture u europskim okvirima.″

Tvrdnja da je ″Judita″ prva autorska knjiga na hrvatskome jeziku, nipošto nije imuna na osporavanje. Primjerice, znamo da ″Drugi novljanski brevijar″ u čakavskome Grobniku ponad Rijeke napisa pop Martinac 1495., dvije godine nakon tragične Krbavske bitke, u kojoj knjizi reče da Turci ″nalegoše na jazik hrvacki″. Odnosilo se to na narod hrvatski jer nekoć je Hrvatima riječ ″jezik″ značila i ′pleme, puk, narod′. Gotovo stoljeće prije toga, 1403. do 1404., bî napisan glagoljski ″Hrvojev misal″, namijenjen bosanskomu velikašu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. Poznato je ime autora: Butko. Da bismo knjigu smatrali autorskom, nije potrebno znati sve o piscu – već spominjanje njegova imena biva dostatnim znakom autorstva.

Vratimo se Marulićevoj ″Juditi″ gdje autor na naslovnici izrijekom kaže da je ″u versih harvacki složena″. Hrvatski jezik spominje Marul i u jednome objašnjenju na prirubku stranice ili margini: ″Cilicij harvacki se zove vrićišće.″

U proteklih stotinjak godina mnogima je smetalo i još uvijek smeta Marulovo identitetski samosvjesno spominjanje hrvatskoga jezika. Tako je srpska književnica Isidora Sekulić u radu naslovljenu ″Marko Marulić Splićanin″, objavljenu u knjizi ″Mir i nemir″ u Beogradu 1927., stavila tri točke tamo gdje Marul na naslovnici napisa posvojni pridjev ″harvacki″. A u beogradskim dnevnim novinama ″Politika″ objavljen je 22. veljače 1988. članak o ″Juditi″ gdje uz ostalo piše da je riječ o (citiram bez prilagodbe hrvatskomu jeziku) ″najstarijem štampanom delu naše umetničke književnosti″, te da je ″Judita″ napisana stihom ″koji je bio odomaćen u popularnoj poeziji naših najstarijih narodnih pesnika″. Ne znam što je autor članka mislio rabeći posvojne zamjenice ″naša″ i ″naših″, ali Marulić i ″Judita″ nedvojbeno pripadaju hrvatskoj, europskoj i svjetskoj književnosti. K tome treba reći da ″Judita″ nipošto nije napisana stihom udomaćenim u narodnih pjesnika – jer nije u epskim guslarskim desetercima, nego je složena u umjetničkim i otmjenim dvostruko rimovanim dvanaestercima, najtežoj versifikatorskoj formi, kojoj su se utjecali i Marulićevi prethodnici nazvani ″začinjavci″, anonimni hrvatski nabožni pjesnici u 14. i 15. stoljeću. Dvostruko rimovane dvanaesterce pisali su prije Marulića i hrvatski petrarkistički pjesnici iz Dubrovnika, primjerice Šiško Menčetić i Džore Držić.

Kada je riječ o vlastitostima Marulićeva jezika, treba reći da se u posve određenome smislu iskazuje svehrvatskim jer je čakavština obogaćena kajkavskim i štokavskim sastavnicama. Naime, Marul u ″Juditi″ rabi riječi za koje bi znatna većina naših ovodobnih sunarodnjaka bila sklona reći da su isključivo kajkavske; navodim neke od njih: ″nigdar″, ″zgubiti se″, ″vekše″, ″odparti″, ″zaparti″, ″zabiti″, u značenjima ″nikad″, ″izgubiti se″, ″veće″, ″otvoriti″, ″zatvoriti″, ″zaboraviti″. Primjerice u stihovima: ″Tim ti se svakoga slava vred zamini / ki zabivši Boga svit ljubi i cini.″ Treba spomenuti i riječ ″hiža″, primjerice: ″Hiža svetinj tvojih vavik sveta da je / i u narodih svih da te svak poznaje.″ Praslavenska i sveslavenska riječ ″hiža″ te sadašnja njemačka riječ ″das Haus″, engleska ″house″, švedska ″hus″ itd. – dolijeću iz istoga indoeuropskog tvorbenoga gnijezda: potječu od pradavnoga gotskog ″hûs″.

U Marulićevu epu ″Judita″ zamjetan je i prihvat štokavštine, o čemu svjedoči stih: ″Ništar ne poresa, ni trava ni žito″. Novoštokavski je utjecaj razaznatljiv i u perfektu glagola ″biti″ s dočetkom ″-o″, ″bio″; tako Marulić uz uobičajeno ″bil″ rabi i ″bio″ u objasnidbenoj bilješci na margini: ″Saki jest bio niki narod u Persiju.″

Zanimljivo je također spomenuti da je u Marulovo vrijeme malo koji Splićanin iz puka razumio značenje riječi ″hiljada″. Naime, Marulić u ″Juditi″ redovito rabi hrvatsku i općeslavensku riječ ″tisuća″, a grčku ″hiljada″ samo jednom, i to na mjestu gdje mu je ustrebala radi rime: ″Kad zbroji zastupi, piših jih biše tad / s kimi se uputi, sto dvadeset hil′jad.″ Znajući da će ta riječ ostati većini čitatelja nejasnom, jer za grčku ″hiljadu″ znali su samo ònī s humanističkom naobrazbom, Marul u bilješci na margini, prije nego što će objasniti da ″piših″ ili vojnika pješaka bijaše sto i dvadeset tisuća, tumači: ″Hil′jad je tisuća.″

Ostaje nam nadati se da će hrvatska kulturna i općenita javnost dostojno obilježiti pola tisućljeća od prvoga izdanja Marulićeve glasovite ″Judite″, prvoga umjetničkog spjeva u hrvatskoj književnosti.