Razmišljanje o svetkovini Navještenja Gospodinova

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutrašnja je svetkovina Navještenja Gospodinova osobito Gospodinov blagdan. Liturgija nas upravo potiče naviještati Gospodina. Najvažnija je stvar navještaj Isusovog začeća, to jest početak njegovog ljudskog života kojim nam je donio spasenje.

No, istovremeno, ta je svetkovina i Gospin blagdan, jer Marija je bila ta kojoj se anđeo obratio.

Prorok Izaija svojim proroštvom kralju Ahazu koji se nalazi u velikoj nevolji i odlomak iz Poslanice Hebrejima koji pokazuje s kakvim je stavom Krist ušao u svijet, pripremaju nas na taj događaj neiscrpnog duhovnog bogatstva koji nam prikazuje evanđelje sutrašnje liturgije.

Prorok se Izaija u prvom čitanju obraća kralju Ahazu, pozivajući ga da od Boga traži izvanredan znak: „Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina“. No Ahaz, koji nije raspoloživ, odbija poziv, govoreći: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina“. Međutim, u tom se slučaju ne radi o iskušavanju Gospodina; odgovoriti pozitivno na Božji poziv, nije iskušavanje Gospodina.

Značajno je da Gospodin u toj prilici ne odustaje od svojeg pothvata. Mogao je reći: Ahaz ne želi znak; dakle, neću mu dati nikakav znak. Pothvat za koji se Bog odlučio vrlo je važan, i On u svom milosrđu u njemu ustrajava, unatoč Ahazovoj neraspoloživosti. Stoga Izaija kaže: „Čujte, dome Davidov: Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak“.

Koji je to izvanredan znak koji će Bog dati? „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“ Znak je začeće i rođenje sina koji nosi ime koje nikada tako nije obećavalo; Emanuel, Bog s nama.

Židovi su kasnije razmišljali o tom Izaijinom odlomku i shvatili da se zaista radilo o izvanrednom događaju. U židovskom tekstu pojam koji Izaija koristi i koji smo mi preveli s „djevica“, nije tako jasan; no u grčkom prijevodu koji je nastao nekoliko stoljeća kasnije, to proroštvo zadobiva cijelo svoje značenje; radi se o djevici koja će začeti i roditi sina, a taj će sin biti Božji Sin, jer će biti Bog s nama.

Navještenje je ostvarenje toga proroštva. Bog anđela Gabrijela šalje djevici koja je zaručena s Josipom iz doma Davidova. Anđeo uđe k njoj i kaže: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ Grčka riječ koju prevodimo s „milosti puna“, trebala bi se jasnije prevesti s „napunjena milošću“. To znači da je Marija bila ispunjena Božjom milošću; puna milosti ne po svojoj zasluzi, nego zbog najvelikodušnije ljubavi koju je Bog imao prema njoj.

Marija toga nije svjesna; zbog toga je bila smetena kada je čula te riječi. Ipak razmišlja. Tu možemo primijetiti kako se Marija ne pokazuje kao površna djevojka, nego kao ona koja razmišlja i koja se pita kakav smisao ima taj anđelov pozdrav.

Anđeo joj onda naviješta: „Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus“. To su iste riječi Izaijinog proroštva: „Djevica će začeti i roditi sina“.

Taj će sin biti Mesija, Davidov sin. Evanđelje kaže: „Njemu će Gospodin Bog

dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“. Tu se naviješta ispunjenje mesijanskih obećanja, koja su postala sve jasnija u Starom zavjetu; čekao se Davidov sin koji će uspostaviti nadljudsko, nadnaravno i vječno kraljevstvo.

Marija upita anđela: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Marija ne dovodi u pitanje ono što joj je anđeo navijestio, nego želi znati na koji će se način to dogoditi. Naime, vidi poteškoću koju će sigurno Gospodin nadvladati. To je nedostatak bračnog odnosa.

Stoga joj anđeo naviješta: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“. Začeće će biti potpuno drugačije od normalnoga; bit će djelo Duha Svetoga, bez ikakvog bračnog odnosa.

„I zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“. Dakle, radi se o izvanrednom događaju koji su ipak već pripremili neki mesijanski tekstovi. Naime, u Natanovom proroštvu, Bog je rekao da će potomak koji je obećan Davidu biti njemu sin, a on će njemu biti otac.

Dakle, ideja je o Božjem sinu bila prisutna od početka mesijanskih proroštava. Psalam 2,7 pridaje te Božje riječi Mesiji: „Ti si sin moj, danas te rodih“. No način na koji su se ta proroštva trebala ostvariti, bio je nepoznat i tada nezamisliv.

Naviještenje je izvanredna objava. U Starom zavjetu nalazimo neke navještaje o sinovima koji su začeti u teškim okolnostima, na primjer od neplodnih žena, no nikada ne nalazimo začeće po kreposti Duha Svetoga.

Marija je potpuno otvorena Božjoj riječi, potpuno vjeruje u Boga; nimalo ne sumnja u Božju snagu i dobrotu, stoga daje pozitivan odgovor anđelu.

Taj njezin odgovor također očituje njezinu jaku duhovnost. Umjesto da se uzvisuje, kako bi učinila djevojka kojoj je naviješteno da će na čudesan način postati majka kralja, Marija se očituje kao „službenica Gospodnja“. S povjerenjem prihvaća stav poniznosti i kaže: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Marija savršenom raspoloživošću prihvaća Božji projekt; Gospodinova je službenica. Ne traži časti i zadovoljstva, nego želi samo činiti Božju volju i biti njegova ponizna službenica.

Na taj se način Marija nalazi u savršenom skladu s Božjim Sinom u trenutku njegovog utjelovljenja. Naime, drugo nam čitanje objavljuje da Krist, ulazeći u svijet kaže: „Evo dolazim! Vršiti, Bože, volju tvoju!“ Krist ulazeći u svijet ima stav potpune raspoloživosti i prikazanja Bogu.

Dolazi zamijeniti sve stare žrtve, prikazujući vlastito ljudsko tijelo. Pisac Poslanice Hebrejima kaže: „U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek“. Isus od početka svojeg ljudskog života očituje svoju spremnost za tu žrtvu koja će se ostvariti na Kalvariji.

Isus kaže: „Evo dolazim! Vršiti, Bože, volju tvoju!“ Marija kaže: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ To savršeno podudaranje stavova očituje Marijinu svetost čije nam je ponašanje velika pouka. Kao Marija i mi moramo jako vjerovati u Božju snagu i dobrotu. Ne smijemo oklijevati kada Bog s nama ima projekt i kada nam ga priopćava. On može učinkovito u nama ostvariti čudesne stvari. Marija u svojem hvalospjevu Veliča kaže: „Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“

Moramo imati tu veliku vjeru, a s druge strane, moramo imati poniznu i velikodušnu raspoloživost za sudjelovanje u Božjem projektu. Ne smijemo tražiti ostvarenje svojega života izvan Božje volje, nego u njoj i u raspoloživosti, u poniznosti, u prianjanju srca uz sve ono što od nas želi Bog.

Sve to moramo činiti, znajući da Božji projekt jest projekt spasenja, projekt ljubavi, projekt zajedništva. Stoga prihvatimo taj projekt ponizno i velikodušno, u jedinstvu s Marijom i njezinim sinom Isusom.