Razmišljanje o misnim čitanjima 5. nedjelje kroz liturgijsku godinu
Ivica Hadaš - Vatikan
Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o Jobu koji se žali zbog svojeg trpljenja; u evanđelju Isus susreće bolesne ljude, a u drugom nam čitanju sveti Pavao pokazuje kako, postajući svima sve, oponaša Isusa.
Prvo čitanje iz Knjige o Jobu puno je žalosti. Job primjećuje da je čovjekov posao na zemlji težak. On je kao rob koji za hladom žudi i kao nadničar koji plaću čeka. Mjeseci jada ga zapadoše i noći mučne su mu dosuđene. Kada liježe razmišlja: „Kad li ću ustati?“; potom kada ustane, čekaju ga beskrajna nevolja i tuga. Job Bogu kaže: „Spomeni se: život moj samo je lahor i oči mi neće više vidjeti sreće!“
Međutim, u evanđelju vidimo Isusa koji susreće bolesne ljude. Ta perspektiva više nije negativna. Svi ljudi koji trpe trebaju znati da je Isus s njima, da im u njihovoj situaciji želi pomoći svojim suosjećanjem. Isus ne izbjegava nikakvu patnju ni teškoće, pa niti tješiti ožalošćene, pomagati bolesnima i sve oslobađati.
Evanđelist Marko izvještava nas o prvom Isusovom čudu kada je otišao u kuću Šimuna i Andrije, prve dvojice učenika. Šimunova punica ležala je u ognjici i Isus joj se jednostavno približio, uzimajući je za ruku, podigao ju je i ozdravila je. Toliko je bila zahvalna da je odmah bila u stanju posluživati goste.
Kada su ljudi to saznali, donosili su mu mnoge bolesne i opsjednute. S određenim pretjerivanjem, evanđelist Marko je rekao: „I sav je grad nagrnuo k vratima“. Isus je neumorno služio i liječio sve bolesne i opsjednute. Mnoge koji su bili izmučeni raznim bolestima ozdravio je i istjerao mnoge zloduhe. No tim posljednjima nije dopustio da govore, jer su ga poznavali. Nije htio odmah pokazati svoje dostojanstvo Božjega Sina i Mesije; želio je svoju službu obavljati u poniznosti, ne tražeći ljudski uspjeh.
Evanđelje nas izvještava da je nakon tog zahtjevnog dana naporno radio i tijekom noći. „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše“.
Tako nam je postao primjer u molitvi. Isus je u svim okolnostima nalazio vrijeme za molitvu. Molitva je bila potreba njegova srca. Želio je biti u odnosu s Ocem; zato je tražio samoću kad god mu je to bilo moguće, kako bi ga zazivao, razgovarao s njim i tako živio svoj sinovski život.
Šimun Petar, budući da ujutro nije našao Isusa, krenuo ga je tražiti i kada ga je našao, kazao mu je: „Svi te traže!“ No Isus je, umjesto da se vratio s Petrom, kazao: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao!“
Tu možemo primijetiti Isusovu revnost. Njegovo je poslanje vrlo različito od onoga Ivana Krstitelja. Ivan je išao u pustinju kako bi tamo živio isposnički kao pustinjak, posteći i moleći. Ljudi su mu dolazili. Primao ih je i propovijedao krštenje radi obraćenja. U slučaju Ivana Krstitelja, ljudi su dolazili njemu, dok je on stalno bio u pustinji. Međutim, u Isusovom je slučaju bilo drugačije; išao je iz jednog mjesta u drugo, neprestano se kretao i svuda propovijedao.
U cijelom Starom zavjetu među ljudima nadahnutim od Boga, ne nalazimo sličan primjer. Taj je stav karakterističan za Isusa. Možemo razmišljati o njegovom neumornom djelovanju; ide ljudima tamo gdje se nalaze, ne čekajući da oni dođu k njemu. Isus je došao; evanđelje još točnije kaže da je „izišao“, kako bi izvršio to poslanje. Tako pokazuje žar svoje milosrdne ljubavi; želi ispuniti svoje poslanje naviještanja Božjega kraljevstva, dati svim ljudima svjetlo i snagu, susresti one koji trpe i prihvatiti grešnike.
Otac je u „Prispodobi o izgubljenom sinu“ čekao povratak sina, nije ga išao tražiti. Međutim, Isus je tijekom svojeg javnog života išao u potragu za ljudima; bio je kao pastir koji ide u potragu za izgubljenom ovcom.
Možemo se diviti tom stavu koji pokazuje izvanrednu snagu ljubavi. Božji Sin je došao na zemlju, da tako kažemo, prošao je dug put kako bi nas našao. To njegovo putovanje odgovara poslanju koje je od Oca primio i koje je izvršio svojom smrću i uskrsnućem.
Drugo nas čitanje sutrašnje liturgije poučava da mi kršćani ne moramo biti samo primatelji Isusove dobrote, ne smijemo je samo primati na pasivan način, nego u skladu s njegovim primjerom moramo ići ljudima koji trpe kako bismo pomogli onima koji su u teškoćama. Sveti Pavao nam također pokazuje svoj primjer; oponašao je Isusa, išao je svuda kako bi propovijedao evanđelje; dapače išao je na mnogo duža putovanja od Isusovih. S druge strane, Isus je predskazao: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu“.
Stoga je apostol Pavao primijetio: „Jao meni ako evanđelja ne navješćujem!“, te protumačio da propovijedanje evanđelja mora biti besplatno. Milosrdna je ljubav uvijek besplatna, ne traži vlastiti interes, nego se želi velikodušno trošiti za druge.
Propovijedanje evanđelja, za svetoga Pavla je služba koja mu je povjerena. Kako će je ispuniti? Evanđelje će besplatno propovijedati kako bi pred Bogom imao istinsku zaslugu. Međutim, kad bi propovijedao evanđelje služeći se svojim pravom koje proizlazi iz njega, ne bi pokazao da ima velikodušnu milosrdnu ljubav. Apostol Pavao je istaknuo: „Jer premda slobodan od sviju, sām sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim“.
Sveti Pavao sve je to činio poradi evanđelja, te je tako uistinu postao sudionik Isusove evangelizacijske službe; bio je s Isusom kako bi svima donio Radosnu vijest Božje ljubavi koja je došla preobraziti svijet. Naviještao je evanđelje ne samo riječima, nego i svojim velikodušnim djelima.
Svaki kršćanin mora oponašati Isusa. Ne smije se ograničiti samo na primanje njegove milosti, nego s njim tu milost mora nositi drugim ljudima. Dakle, mora se pitati koji to ljudi oko njega trebaju njegovu pomoć, koje ljude može učiniti sretnima i donijeti im svjetlo, ne samo riječima, nego osobito svojim djelima. Tako će oponašati Isusa onakvoga kakav nam se očituje u evanđelju.
