O životu i mučeničkoj smrti Maksimilijana Kolbea

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Prema riječima njegove majke Marije, mali Rajmund Kolbe bio je ″živ dječak, okretan i pomalo nestašan″, ali među svom njezinom djecom ″najposlušniji i najponizniji″. Zbog neke laži, jednom mu majka reče: ″Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!″, a to je na nj tako snažno djelovalo da odjuri u crkvu i isplače se pred Gospinim likom. Taj ga je događaj uveo u mistično iskustvo: Marija mu pruži dvije krune, bijelu i crvenu, pozvavši ga da izabere jednu. Desetogodišnji dječak izabra obje. To ga proročkom simbolikom odredi za budućnost: svetost i mučeništvo u predanosti Bezgrješnoj Djevici Mariji.

Rajmund Kolbe rodio se 7. siječnja 1894. u mjestu Zduńska Wola u središnjoj Poljskoj, nedaleko od industrijskoga grada Lodza, u okrilju obitelji pobožnih roditelja Julija Kolbea, koji bijaše njemačkoga podrijetla, i Marije Dabrowske. U dobi od 13 godina Rajmund je pristupio manjoj braći konventualaca i dobio redovničko ime Maksimilijan. Nakon školovanja u franjevačkoj samostanskoj školi u Lavovu, nastavio je u Rimu: filozofiju je studirao na Papinskome sveučilištu Gregoriana, koje vode isusovci, gdje je 1915. doktorirao, a drugi doktorat, iz teologije, postigao je 1919. na Papinskome fakultetu svetoga Bonaventure, poznatom kao ″Seraphicum″, sveučilištu franjevaca konventualaca u Rimu. Za svećenika je zaređen 28. travnja 1918., a već sutradan služio je mladu misu u crkvi SantʹAndrea delle Fratte, na oltaru Djevice od čuda.

Godine 1917. Maksimilijan Kolbe svjedočio je masonskim demonstracijama koje su bile organizirane u povodu 200 godina modernoga masonstva. Slobodni zidari vijali su ispod vatikanskih prozora crni barjak s likom Mihaela Arkanđela pod nogama Luciferovim. Osvrćući se na taj događaj, mladi Maksimilijan Kolbe svojoj je subraći rekao: ″Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?″

Maksimilijan Kolbe osnovao je 16. listopada 1917. Vojsku Marije Bezgrješne, kojoj je svrha ″raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, k tome vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti″. Crkva je Vojsci Bezgrješne dodijelila konačno odobrenje u siječnju 1922., kada se Maksimilijan već nalazio u Poljskoj.

Otac Kolbe po cijelome je svijetu htio osnivati ″gradove Bezgrješne″, u kojima bi se nalazili redovnici konventualci. Tiskanjem knjiga i časopisa nastojao je pomoći ostvarivanje velikoga apostolskog programa. Zahvaljujući zalaganju oca Kolbea nastao je 1927. grad Niepokalanów, Gospin grad udaljen 40 kilometara od Varšave. Niepokalanów je imao veliku izdavačku kuću koja je tiskala knjige i časopise. Dovoljno je samo spomenuti da je časopis ″Vitez Bezgrješne″ postigao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun. K tome je Gospin grad Niepokalanów imao zgrade za stanovanje, radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare… Sve je bilo besprijekorno organizirano, a radili su redovnici.

Maksimilijan Kolbe osnovao je grad Bezgrješne i u japanskome Nagasakiju, kamo je zajedno s četvoricom subraće došao u travnju 1930. Odmah su osjetili djelotvorni blagoslov Bezgrješne: neki bogati i dobrohotni Japanac poklonio im je kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Nakon stanovitoga vremena časopis ″Vitez Bezgrješne″ postigao je na japanskome jeziku nakladu od 50.000 primjeraka.

Početak Drugoga svjetskog rata dočekao je Maksimilijan Kolbe u Poljskoj. Osam dana nakon početka rata, 9. rujna 1939., nacionalsocijalisti su redovnike iz Niepokalanówa odveli u logor Amtitz. Pustili su ih nakon tri mjeseca. Otac Kolbe nastavio je tiskati svoj list te je hrabro pružio utočište za oko 2.000 Židova izloženih nacionalsocijalističkom progonu. Kada je u jednome broju lista napisao da ″nitko na svijetu ne može promijeniti istine″, nacisti su ga uhitili i 10. veljače 1941. odveli u varšavski zatvor Paviak gdje će biti zlostavljan i premlaćivan. Otuda je transportiran u zloglasni logor Auschwitz.

Jednom je Poljaku uspjelo pobjeći iz logora, a za osvetu i opomenu osuđeno je deset drugih logoraša na smrt u bunkeru gladi. Jedan od njih, poljski dočasnik Fran Gajowniczek, otac brojne obitelji, zavapio je: ″Jadna moja ženo, jadna moja djeco!″ Tada je pred logorskoga zapovjednika izišao Maksimilijan Kolbe i ponudio se da on podnese smrt umjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga upita: ″Tko si ti?″, a Kolbe odgovori: ″Katolički svećenik!″ Prijedlog je prihvaćen i otac Kolbe pođe s osuđenicima u bunker gladi.

Nakon dva tjedna svi su osuđenici pomrli, osim oca Kolbea. Trebalo je isprazniti ćeliju pa je usmrćen injekcijom fenola. Smiješeći se i moleći ″Zdravomariju″ pružio je suhu ruku za injekciju kakvom su nacionalsocijalistički logorski zlotvori ubrzavali smrt osuđenih da bi na njihovo mjesto doveli druge u toj strahotnoj industriji smrti.

Bijaše to susret oca Maksimilijana Kolbea s Bezgrješnom, 14. kolovoza 1941., u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je mučeničko tijelo spaljeno u krematoriju.

Maksimilijan Kolbe proglašen je blaženim 17. listopada 1971., a papa Ivan Pavao II. kanonizirao ga je 10. listopada 1982. Spomendan svetoga Maksimilijana Kolbea je 14. kolovoza, uoči Velike Gospe. Prisjetimo se njegova uzornog života i njegove hrabre i sebedarne mučeničke smrti.