Razmišljanje uz misna čitanja 5. vazmene nedjelje u liturgijskoj godini
Ivica Hadaš - Vatikan
Liturgija nam sutrašnje 5. vazmene nedjelje nudi vrlo lijepe biblijske tekstove. U evanđelju se nalazi govor nakon Posljednje večere u kojem nam Isus kaže da nam ide pripraviti mjesto u kući svojega Oca i objavljuje nam ga. Prvo nam čitanje pokazuje organizaciju prve Crkve i način kako su se suočavali s problemima koji su se tada pojavljivali. Drugo čitanje govori o izgradnji duhovne kuće za sveto svećeništvo.
Ono čemu se možemo osobito u evanđelju diviti jest Isusova osjetljivost. Brine se da srce učenika ne bude uznemireno. Muka je blizu; Isus zna da će taj događaj biti uzrok velike pomutnje za učenike, no brine se kako da ih sačuva od duge uznemirenosti i kaže: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“
Potom Isus pokazuje svoju osjetljivost na način na koji govori o svojoj muci, o otajstvu muke, smrti i uskrsnuća. To je žalosno i uznemirujuće otajstvo, no On ga predstavlja bliskim, jednostavnim i privlačnim slikama: „Idem pripraviti vam mjesto! Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja“.
To je simpatično s Isusove strane, ide pripraviti mjesto za učenike. No na koji način će ga pripraviti? Pripravit će ga upravo sredstvom svojega trpljenja, svojom mukom i očito, svojim uskrsnućem.
Tu možemo razumjeti da je mjesto koje nam Isus priprema, u njegovom izmučenom i potom uskrslom tijelu. Svi smo sada dio njegovog tijela, jer nam je pripremio mjesto u sebi. Možemo reći da je mjesto koje nam je Isus pripremio njegovo srce. Obećao je da će njegovo srce biti probodeno, u određenom smislu, kako bismo mogli u njega ući i da bi nam bilo dano.
Dakle, možemo se diviti osjetljivosti Isusove ljubavi i istovremeno njegovoj velikodušnosti, jer priprava je mjesta bila za njega vrlo skupo djelo. No to je djelo bilo učinjeno s beskrajnom ljubavlju. Evanđelist Ivan kaže: „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“, to jest dok ne pripremi mjesto za njih.
S druge strane, Isus se predstavlja kao put kojim se dolazi Ocu i kaže: „A kamo ja odlazim, znate put“. Reče mu Toma: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Odgovori mu Isus: „Ja sam put i istina i život“.
Ponovo vidimo da je Isus za nas sve; mjesto kamo idemo, no i put kojim možemo doći do tog mjesta. Naime, moramo ga slijediti kao što se slijedi put, njega moramo oponašati. Oponašamo ga ako živimo u ljubavi, jer Isus je put ukoliko nas je ljubio sve do kraja.
Isus je put velikodušne ljubavi. Tu vrstu ljubavi nije lako ostvariti. Ljubav nas privlači, no velikodušna nas ljubav plaši, jer košta. Ipak Isus nam daje milost da idemo dalje na tom putu velikodušne ljubavi sa svom snagom koja dolazi od njegove muke i uskrsnuća.
Potom nam Isus tumači da preko njega možemo upoznati Oca. Kaže mu Filip: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Kao što je Mojsije tražio Boga da mu pokaže svoje lice, tako Filip traži Isusa da im pokaže Oca. Mojsiju je Bog odgovorio: „Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti“. Izravna objava Boga nemoguća je za čovjeka. Međutim, sada možemo vidjeti lice Oca u Isusovom licu. Isus kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“.
Ako želimo upoznati Boga, moramo kontemplirati Isusa; dugo ga kontemplirati, slušati, i potom slijediti. Tako ćemo bolje upoznati Boga i tako nam Bog dolazi, te se objavljuje u svojoj slavi koja je slava ljubavi. Isusovo nam otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, te Isusovo lice objavljuju Božju veličinu i dobrotu.
Isus nam potom kaže nešto što nas vrlo iznenađuje: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu“. Da bismo razumjeli tu izjavu potrebno je čitati nastavak rečenice, to jest ono što kasnije slijedi: „I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću“.
Istina je da su učenici učinili veća djela od Isusa, jer je Isus ograničio svoje služenje na Palestinu. Naime, samo je rijetko izišao iz nje, a da pri tom nije obavljao svoju službu. Međutim, apostoli su proširili svoju službu na mnoge narode; osim toga učinili su veće djelo od Isusovoga. I djelo Crkve i dalje je veće djelo od onoga Isusovoga. Zapravo, djelo je Crkve djelo samoga uskrsloga Isusa. Naime, tako se nastavlja Isusov govor u evanđelju: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću“. Dakle, sve je djelo uskrsloga Krista; učenici su njegovo sredstvo uz uvjet da mole.
Svi smo u svojem životu pozvani na najskromniji, ali stvaran način ostvariti Kristovo djelo. Svaki je kršćanin pozvan da u jedinstvu s Kristom, po sredstvu molitve i ljubavi, čini njegovo djelo. Stoga u svojem životu moramo imati velike ambicije; moramo u jedinstvu s Kristom činiti Božje djelo. U svojem životu, u životu obitelji, na poslu, u ljudskim odnosima, moramo činiti božansko djelo; malo po malo u skladu s Očevim planom, u velikodušnoj ljubavi, uz pomoć molitve i jedinstva s Isusom, moramo preobražavati svijet.
Sve se to može staviti pod zajednički nazivnik „svećeništvo“, kao što to čini sveti Petar u drugom čitanju sutrašnje liturgije: „Ljubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“. To je prekrasno predstavljanje kršćanskoga života.
Svi smo pozvani pristupiti Kristu, kamenu živomu. Uskrsli je Krist, kao što psalam kaže, kamen koji su ljudi odbacili, no koji je postao zaglavni kamen, jer je izabran i dragocjen pred Bogom. U svojem otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Krist je postao živi kamen koji je temelj cijeloga zdanja. I tko vjeruje u Krista i on će biti preobražen u živi kamen za izgradnju duhovnoga hrama, to jest nematerijalnoga hrama, no koji pokreće Duh Sveti.
Cijeli život kršćanina mora postati dar Bogu, svećenički dar, jer je darovan Bogu po Kristu. Sveti Petar te darove zove „duhovne žrtve Bogu drage, po Isusu Kristu“.
To je naše kršćansko zvanje: prikazivati duhovne žrtve ili još bolje, davati duhovne darove, jer ne radi se više o tužnim i iscrpljujućim stvarima, nego o normalnom djelovanju u životu, koje se preobražava zahvaljujući jedinstvu s Kristom raspetim i uskrslim.
Apostolat molitve svoje članove poučava svakodnevno se prikazivati u tom duhu, kako bi bili ujedinjeni s otajstvom Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Radi se o tome da svoja svakodnevna djela darujemo, kako bi naš život bio ujedinjen s Kristom i kako bismo ga živjeli u božanskoj ljubavi. Tako, ponizno, čini se prekrasno djelo, ne izvanjsko djelo, nego ono koje ima čudesnu vrijednost pred Bogom.
U prvom čitanju sutrašnje liturgije vidimo kako se duhovni dom, o kojem govori sveti Petar, gradi malo po malo. Radi se o Crkvi. U Djelima apostolskim vidimo kako su teške okolnosti doprinijele njezinoj izgradnji.
U prvoj je Crkvi bilo Židova koji su govorili židovski, osobito aramejski, i drugih Židova koji su živjeli među helenskim narodima, te su govorili grčki. Te zadnje su nazivali helenisti. Među tim dvjema skupinama kršćana bilo je malo suparništva. Među helenistima u određenom se trenutku pojavilo nezadovoljstvo prema Židovima. Svaki se dan dijelila hrana udovicama kojih je u ono vrijeme bilo mnogo, jer muškarci onoga vremena nisu dugo živjeli. Nezadovoljstvo je bilo izazvano činjenicom, po mišljenju helenista, što su njihove udovice u toj svakodnevnoj podjeli bile zanemarivane.
Suočivši se s tom situacijom, dvanaestorica su sazvala skupinu učenika i uspostavili razdiobu apostolskoga posla. Za sebe su zadržali glavnu odgovornost koja nije bila materijalna, nego duhovna: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova“. Apostoli se moraju posvetiti molitvi i služenju Božjoj riječi, jer to je glavni zadatak Crkve.
Ipak tu su i materijalne stvari koje treba organizirati. Dakle, dvanaestorica su predložila da se za djela dobročinstva izabere „sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“. Sveti Luka ih još ne zove đakonima, no oni su u Crkvi, da tako kažemo, prethodnici đakona.
Tako ta odluka daje rješenje problema koji se pojavio i čini napredak u izgradnji Crkve. Djela apostolska kažu: „Riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu“. Milost je Božja plodna.
I u ovo naše vrijeme Crkva ima problema koji se moraju riješiti. Kler ne može i ne smije sve činiti. Sve više izgleda hitno uključiti vjernike laike u aktivnosti Crkve; ne samo u materijalne stvari, nego i u djela milosrdne ljubavi, u odgoj i obrazovanje. Tako će izgradnja duhovnoga doma moći rasti i proslaviti Boga, preobražavajući malo po malo svijet.
Sva nas liturgijska čitanja sutrašnje nedjelje pozivaju da svoj kršćanski poziv prihvatimo s oduševljenjem, povjerenjem i hrabro. To je prekrasno zvanje. Svatko od nas ima svoje zvanje u Crkvi; svatko mora činiti božanska djela u jedinstvu s Kristom. Svatko mora prikazivati duhovne darove koji su Bogu dragi i doprinositi izgradnji Crkve. Tako će mir i radost uskrsloga Krista ispuniti naše srce.
