"Obratite se i vjerujte Evanđelju"

Mijo Nikić - Zagreb

“Obratite se i vjerujte Evanđelju”

To su, prema Markovu evanđelju, bile prve Isusove riječi. U prvom poglavlju svoga evanđelja, u 14. retku, sv. Marko kaže: “Pošto je Ivan bio zatvoren, dođe Isus u Galileju. Tu je propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je: 'Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest'“ (Mk 1, 14-15). Ovdje treba uočiti dvije stvari: prvo – Isus počinje svoje djelovanje radosnom viješću. A koja je to radosna vijest? Pa to je navještaj dolaska Kraljevstva Božjega na koje se treba pripremiti obraćenjem: „Obratite se i vjerujte u radosnu vijest!“ Ispunilo se vrijeme i blizu je kraljevstvo Božje. Mi znamo da je to Kraljevstvo Božje nastupilo u osobi Isusa Krista, Sina Božjega. Da bi ga ljudi mogli prepoznati i prihvatiti kao svoga Spasitelja, trebaju se obratiti. Isus je Božja novost koju do tada svijet nije vidio. Važno je, dragi prijatelji, da i mi shvatimo ovaj Isusov poziv na obraćenje kao radosnu vijest. Obraćenje je preduvjet za istinsku radost. Obraćenje je put na kojem susrećemo ono što je jedino potrebno našoj duši. Tek je obraćeno srce slobodno i spremno za nesebičnu ljubav, radost i Božji mir, što su plodovi Duha Svetoga u duši vjernika.

Nevolja u kojoj se nalazi čitav svijet, za nas je izvanredna prilika i poziv na obraćenje, a obratiti se znači doći k sebi i vratiti se svome Bogu. U izvanrednom obraćanju čitavom svijetu 27. 3. 2020. godine, Sveti Otac papa Franjo u svojoj poruci je rekao: „U ovoj korizmi odjekuje Božji hitni poziv: „Obratite se“ i „Vratite se k meni svim srcem svojim“, kako nam poručuje sam Bog preko proroka Joela (Joel 2, 12). Papa je imao pravo kad je rekao da je to hitni poziv. A kad je nešto hitno, onda sve drugo dolazi u drugi plan. Kad kola hitne pomoći krenu sa sirenama, onda se sva druga vozila miču u stranu kako bi se spasio nečiji život. Braćo i sestre, sada je u pitanju spas čovječanstva. Koronavirus već je odnio previše ljudskih života, zatvorio skoro sve crkve, veoma ograničio dijeljenje svetih sakramenata. Nalazimo se pred velikim izazovom za dušu i tijelo. U takvoj neprilici trebamo hitno poduzeti sve što možemo na naravnoj i nadnaravnoj razini. Moramo upotrijebiti zdrav razum i slušati mudre savjete medicinske struke da koliko je nama moguće sačuvamo svoje i tuđe zdravlje. Ali ne smijemo zaboraviti svoju dušu, svoje srce, svoju vjeru i život vječni za koji smo stvoreni. Zato ćemo uz nužnu brigu za tjelesno zdravlje, ozbiljno shvatiti hitni poziv pape Franje na obraćenje srca.

Obraćenje srca Bogu događa se, prije svega, uz milost Božju. Ova nevolja u kojoj se nalazi čitav svijet nije Božja kazna, nego hitni poziv da se obratimo svome Bogu. A istinsko obraćenje uključuje u sebi dva koraka; prvi je: doći k sebi; i drugi: vratiti se svome Bogu. Prekrasan primjer za takvo shvaćanje obraćenja pokazao nam je sam Isus u poznatoj prispodobi o izgubljenom sinu. Otišavši od oca i potrošivši sve očevo imanje, živeći grešno i rastrošno, počeo je oskudijevati u nužnome, skoro umirati od gladi. I tada, u velikoj nevolji, dolazi k sebi i počne shvaćati i doživljavati posljedice svoga krivog izbora i grešnog života, daleko od Očevog doma. Isus za ovog izgubljenog sina kaže: „Tada dođe k sebi i reče: 'Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: 'Oče, sagriješih Bogu i tebi'“ (Lk 15, 17'-18). Na primjeru ovog izgubljenog sina ostvarila se ona narodna mudrost koja kaže: „Nevolja gola, najbolja škola“. Mladić je došao k sebi tek onda kad je upao u veliku nevolju. Nije li i čitavom našem svijetu upravo to trebalo: da ga zahvati velika nevolja, kako bi čitav svijet uvidio svoje pravo stanje. Svijet je zaboravio Boga. Život i sve što imamo, poput izgubljenog sina, dobili smo od svoga Nebeskog oca, od koga smo se srcem udaljili. U modernom svijetu Bog je uglavnom protjeran iz javnog života. Među one koji su se udaljili od Boga trebamo i moramo na prvom mjestu, braćo i sestre, staviti same sebe. „Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti“ (Lk 12, 48). To su Isusove riječi. Bog s pravom očekuje od svojih vjernika, a napose od biskupa, svećenika i Bogu posvećenih osoba da žive kao njegova djeca, da se pokoravaju njegovim zapovijedima, da idu Isusovim putem, a to je uski i trnoviti put, to je put umiranja sebi, to je put istinskog služenja Bogu i bližnjemu i to nesebičnom ljubavlju i predanjem. A mnogi od nas vjernika krenuli smo drugim putem. Previše nas je zarobio duh ovoga svijeta i potrošačkog mentaliteta. Svjedoci smo činjenice kako su nedjeljom daleko posjećeniji trgovački centri nego naše crkve gdje nas sam Isus čeka. U javnom medijskom prostoru nema puno mjesta za Boga i neprolazne vrijednosti. Uklanjaju se ili su već davno maknute svetinje iz javnih ustanova našega društva. To je prije svega križ, kojim bismo se trebali ponositi. U najnovijoj poruci svijetu, papa Franjo kaže da je križ naše sidro, da smo po Kristovu križu spašeni i u njemu otkupljeni, izliječeni i zagrljeni tako da nas ništa ne bi moglo odijeliti od Isusove otkupiteljske ljubavi.

Što se Boga tiče, On je uvijek uz nas, ali, mi smo se odijelili od njega. I zato ovu nevolju globalnih razmjera trebamo doživjeti kao snažni poziv Boga da mu se svim srcem vratimo. To je taj drugi korak u procesu obraćenja. Prvi je bio: doći k sebi, a drugi je: vratiti se svome Bogu. Njemu se vraćamo tako da se istinski, skrušeno i od srca pokajemo za svoje grijehe, priznamo istinu o sebi: da nismo svemoćni bogovi koji mogu odlučivati što je dobro, a što je zlo, što se smije, a što se ne smije, nego smo stvorenja Božja, grešna, ali u isto vrijeme ljubljena djeca Božja koja su spašena i otkupljena predragocjenom krvlju Isusa Krista, nevinog Jaganjca koji je prolio svoju krv za spasenje svega svijeta. Vratiti se Bogu, dakle, znači staviti Boga na prvo mjesto u svome životu, povjerovati u njegovu ljubav u Kristu Isusu i potpuno se otvoriti Duhu Svetome da nas On, a ne duh ovoga svijeta, vodi kroz život. A Duh Sveti nam doziva u pamet sve što nas je Isus naučio u Evanđelju i daje nam snage da tako živimo. Nadalje, Duh Sveti razlijeva ljubav Božju u naša srca. To nam je najpotrebnije. Božja ljubav, pokazana i dokazana u Isusu Kristu i razlivena u naša srca po Duhu Svetome, naš je najbolji i najsnažniji lijek, naša snaga, naša zaštita i obrana od virusa koji hara kuglom zemaljskom u ovo naše vrijeme. Kako je lijepo znati da ima sila koja je moćnija od svakog zla, od demonskih sila i od prirodnih nepogoda.

Međutim, da bismo mogli primiti snagu i zaštitu Duha Svetoga i osjetiti svemoćnu Božju ljubav u sebi, trebamo se obratiti. S pravom možemo reći ovu istinu: Tko sebe voli, taj se obraća, taj se vraća Bogu. Tko želi biti vječno sretan, taj odbacuje privremeni grešni užitak, taj odbacuje ponudu Sotone da mu se klanjamo kako bismo imali blaga ovoga svijeta. Tko sebe istinski voli, taj je spreman umrijeti sebi, a to znači svojim požudama, kako bi mogao živjeti u Bogu i već na ovom svijetu imati mir i radost. To su naime darovi Duha Svetoga, a On se daje onima koji imaju čisto srce i jaku vjeru. To se, uz milost Božju, postiže u jednom procesu autentičnog obraćenja.

Treba jasno reći da to nije lagan put. Na putu istinskog obraćenja treba voditi borbu na tri bojišta.

Prvo bojište su demonske sile zla. One postoje i jako su lukave i moćne. Sv. Petar u svojoj poslanici kaže da đavao kao ričući lav obilazi svijetom tražeći koga da proguta. Sotona želi udaljiti čovjeka od Boga i ugrabiti čovjekovu dušu da bi je mogao vječno mučiti u paklu. Da se to ne dogodi, Isus je došao na Zemlju, uzeo na se naše grijehe, pomirio nas s Bogom po svome križu, skršio moć Sotone i zlih demona i vratio slobodu djece Božje svima koji mu povjeruju i krenu njegovim putem. Prema tome, Sotone se ne treba bojati, to je pobijeđena sila. Trebamo mu se oduprijeti čvrsti u vjeri, i pobjeći će od nas. Sveti Ivan u svojoj poslanici piše: »Dječice, vi ste pobijedili Zloga jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.« U svijetu vlada đavao zaluđujući ljude na razne načine. Ali ako vjerujemo u snagu Duha Svetoga koji djeluje u nama, onda nam đavao ne može ništa. Ako se držimo Isusova puta, onda mi đavlu itekako smetamo u ostvarenju njegovih zlih nakana.

Drugo bojište na putu obraćenja je duh ovoga svijeta koji danas preko sredstava javnog komuniciranja masivno prelazi sve granice i ulazi u pamet i srca ljudi. Duh ovoga svijeta je protivan duhu Božjem. Duh ovoga svijeta promiče životnu filozofiju uživanja pod svaku cijenu, uklanjajući Boga i njegove zapovijedi, a stavljajući na prvo mjesto sebe i svoje grešne požude. Vidjeli smo kako je duh svijeta doveo izgubljenog sina na rub propasti. Živeći grešno i razbludno, rastrošno i neodgovorno, upao je u veliku nevolju. Kad mu je nestalo para, nestalo je i prijatelja. Svijet obećava sreću, ali je ne može dati. Nije sretan onaj tko puno ima, nego onaj tko malo treba. A malo treba onaj koji Boga ima u svome srcu, koji istinski vjeruje, uzda se u Boga i ljubi Boga i bližnjega svoga.

Konačno, treće bojište na putu obraćenja je vlastito srce. Treće bojno polje su požude vlastitog tijela.

“Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka”, kaže Isus. (Mt 15,19-20). Sve podjele i nepravde u svijetu dolaze od one podjele koja je u srcu svakog čovjeka. (GS, 10). Prema tome, i svaka obnova društva događa se preko obnove pojedinca. Novi svijet počinje s novim čovjekom. A novi se čovjek stvara obraćenjem vlastitog srca. "Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom", poručuje nam Bog preko proroka Joela (Jl 2,13).

Biti pravi kršćanin nešto je prekrasno lijepo, ali također i zahtjevno. Bog nam nudi vječni život u svome kraljevstvu. To su ljepote o kojima ovdje ne možemo ni sanjati. Sveti Pavao kaže da ono što je Bog pripravio onima koji mu vjeruju i koji ga ljube, nadilazi svaku našu želju i zamisao. Za to se isplati žrtvovati. U to se isplati vjerovati i živjeti. Za to se isplati i umrijeti.

Završavam ovo razmišljanje o obraćenju riječima Svetog Oca pape Franje, koji nam, navodeći Isusove riječi, poručuje: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ „Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Božja: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire“.