O uvrštenju "Zlatne formule hrvatskoga jezika 'ča-kaj-što'" na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Pozitivno naposljetku odgovorivši na višedesetljetno promicanje ideje cjelovitosti jezika hrvatskoga, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uvrstilo je ″Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ʹča-kaj-štoʹ″ na nacionalnu Listu zaštićenih kulturnih dobara. U rješenju što ga je Ministarstvo kulture donijelo 29. studenoga 2019. pod rednim brojem 1. piše: ″Utvrđuje se da Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što ima svojstvo nematerijalnoga kulturnog dobra u smislu članka 9. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.″
Autor ″Zlatne formule hrvatskoga jezika ʹča-kaj-štoʹ″ je dr. Drago Štambuk, po struci liječnik internist, po profesiji diplomat, dugogodišnji veleposlanik Republike Hrvatske u brojnim državama, trenutačno u Islamskoj Republici Iranu. Valja istaknuti da je Drago Štambuk po vokaciji pjesnik, uvršten u sve relevantne antologije hrvatskoga pjesništva, i utemeljitelj svehrvatske jezično-pjesničke smotre ″Croatia rediviva ča-kaj-što″, koja se od 1991. svake godine održava u njegovim rodnim Selcima na otoku Braču. Tu se vjerodostojno iskazuje narav trojednoga hrvatskog jezika, njegova specifična lijepost i ljepota njegove specifičnosti, sva silina i blagost bogatih mu izričajnih varijeteta.
″Trojedni jezik hrvatski vratit će se samomu sebi ako s vremenom u nj budu pripušteni, odvagnuto i dozirano, kroz otvorene prozorčiće, čakavski i kajkavski jezični elementi, ako bude obogaćen značajkama tih dvaju olako i nepravedno zabačenih hrvatskih idioma″, rekao je Drago Štambuk u kolovozu 2019. u Selcima, za održavanja 29. svehrvatske jezično-pjesničke smotre ″Croatia rediviva″.
O međusobnoj upućenosti idioma hrvatskoga jezika te o njihovim višestoljetnim međusobnim pretakanjima i prestiliziranjima mnogo govori povijest hrvatskoga lekcionara, liturgijske knjige sa svetopisamskim čitanjima iz Staroga zavjeta, novozavjetnih poslanica i evanđelja. Izuzetno je važan lekcionar koji je 1495. dao u Mletcima tiskati franjevac Bernardin Splićanin. Njegov lekcionar napisan je ″jezikom slovinskim″ hrvatske redakcije, s izrazitim čakavskim obilježjima. Ali kada se početkom 16. stoljeća dubrovački vlastelin Nikša Ranjina dao na izradu redakcije Bernardinova lekcionara namijenjene vjernicima dubrovačkoga područja, čakavska je obilježja u velikoj mjeri zamijenio štokavskima. Nadalje, početkom 17. stoljeća još je korjenitiju štokavsku redakciju Bernardinova lekcionara izradio bosanski franjevac Ivan Bandulavić. Služit će taj lekcionar u crkvama na širokom području pod turskom vladavinom: od Makarskoga primorja preko Imotske krajine, Hercegovine, Bosne, Slavonije i Srijema, pa sve do Budima, gdje god puk govoraše jezikom hrvatskim. A s obzirom na kajkavce, akademik Radoslav Katičić napisao je da u Zagrebačkoj biskupiji ″nije bilo lekcionara iz kojega se puku čitala poslanica i evanđelje koji nije bio kajkavski udešena redakcija dalmatinske knjige″ te je nastavio objašnjavati:
″Isti tekst stiliziran je tako da je dobio kajkavska dijalekatska obilježja. Tu se čakavska i štokavska redakcija tako rekuć pred našim očima prelijeva u kajkavsku. Nema baš nikakve dvojbe da je sve to jedan književni jezik u čakavskoj, štokavskoj i kajkavskoj stilizaciji svojih redakcija. A valja sebi predočiti što knjiga kao lekcionar znači za razvoj jezične osjetljivosti puka. Iz njega se svima, i nepismenima i pismenima, u svakoj župnoj crkvi svake nedjelje i blagdana čitaju tekstovi koji se duboko usijecaju u svijest i time bitno određuju jezičnu sposobnost, svu izražajnost i stilističku osjetljivost čitave široke jezične zajednice.″
Zanimljivo je k tome spomenuti da se u hrvatskome glagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. nalazi rečenica ″Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš″ gdje skladno progovaraju sve tri sastavnice hrvatskoga jezika. Od mnogobrojnih primjera prožimanja i prestiliziranja hrvatskih idioma spomenimo tek neke. Čakavac Marko Marulić Splićanin, kojega posve razložno držimo ″ocem hrvatske književnosti″, u svojemu spjevu ″Judita″, dovršenom 1501., za koji Marul samosvjesno napisa da je ″u versih harvacki složena″, ima i kajkavskih (npr. ″zabiti″ u značenju ʹzaboravitiʹ) i štokavskih (npr. ″ništar″) jezičnih sastojaka. Jednako tako i Zadranin odnosno Ninjanin Petar Zoranić u romanu ″Planine″, dovršenom 1536., podastire neke rečenične dijelove koji iskazuju se bliskima kajkavskom idiomu, primjerice: ″… jedan najmanjši dil izreći nis mogal″. A u kajkavskome djelu ″Decretum″, tiskanom u Nedelišću 1574., što ga je s latinskoga na hrvatski preveo Ivan Pergošić, nalazimo znatne štokavske utjecaje; tako uz ″zakaj″ Međimurac Pergošić rabi i ″zašto″ te nerijetko umeće (i)jekavske riječi, primjerice: ″Zašto djekle ili kčeri niemaju diela [...]″. Skladna integracija hrvatskoga jezika, njegovo vraćanje samomu sebi, nije za Dragu Štambuka samo jezično nego i općekulturno pitanje, a uza sve to i prvorazredni politički zahtjev.
U tekstu naslovljenome ″Uz službeno obrazloženje prijedloga dr. Drage Štambuka da se nad Zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što uspostavi zaštita kao nematerijalnog kulturnog dobra″, datiranom 22. srpnja 2012. u Zagrebu, upućeno Ministarstvu kulture RH, akademik Katičić uz ostalo je napisao:
″U potpunosti podupirem i zagovaram prihvaćanje ovoga prijedloga, s velikom željom da se ostvari stavljanje na nacionalnu listu nematerijalne baštine, kako dr. Štambuk utemeljeno je naziva: Zlatne formule hrvatskoga jezika. Potonjim činom formalno bi se zaštitile i osnažile sve dionice hrvatskoga jezika, a na dobrobit baštinskoj, posebice jezičnoj, poputbini našega naroda, jer hrvatski jedini je od slavenskih jezika koji ima ovako osobitu, trojstvenu jezičnu narav i sudbinu.″
Uz akademika Radoslava Katičića preporuku za stavljanje ″Zlatne formule hrvatskoga jezika ʹča-kaj-štoʹ″ na Listu zaštićenih kulturnih dobara dali su još akademik August Kovačec, zatim uime Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović, a zamisao su poduprli i Društvo hrvatskih književnika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i drugi.
U svjetlu svega rečenog neotklonjiva se nadaje konstatacija kako je odluka Ministarstva kulture da dotičnu formulu koja ucjelovljuje trojedni hrvatski jezik stavi na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske – više nego opravdana, potrebna i dobrodošla.
