Vatican News
Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej (Lk 18, 9-14). Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej (Lk 18, 9-14). 

Razmišljanje uz misna čitanja 30. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej (Lk 18, 9-14).

Ivica Hadaš - Vatikan

U evanđelju nam Isus daje mnogo pouka o molitvi, te naglašava potrebu molitve i ustrajnost u molitvi. Tako nam biblijska čitanja sutrašnje liturgije daju još jednu pouku, točnije o nutarnjem raspoloženju koje je potrebno da bismo dobro molili i bili uslišani.

Isus nam daje prispodobu u kojoj se uspoređuju dvije osobe koje mole: farizej i carinik. Njihova su ponašanja međusobno potpuno suprotna. Farizej stoji uspravan u hramu, a carinik se zaustavio na udaljenosti, ne usuđuje se dići pogled prema nebu, te se udara u prsa; farizej je ohol, a carinik je ponizan.

Farizej je pun sebe i zahvaljuje Bogu da nije kao drugi. Pun je prezira prema drugim osobama i kaže: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik“. Odvaja se od svih drugih, vjerujući da je takav Bogu drag. Potom Bogu prikazuje svoje zasluge: „Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem“. Misli da ga na taj način Bog uslišava.

Međutim, carinik nije Bogu upućivao dugu molitvu, nego poniznu molitvu. Udarao se u prsa govoreći: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ Dakle, Isus zaključuje: „Taj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj!“ Bogu se nije svidjela farizejeva molitva, nego carinikova.

To su dva vrlo različita vjerska ponašanja. Isus nas upozorava na napast da molimo kao farizej koji si umišlja da je pravednik i prezire druge osobe. Ako želimo da nas Bog usliša, moramo biti puni milosrđa, dobrote i razumijevanja za druge, ne smijemo se od njih odvajati, nego Bogu dolaziti zajedno s njima, iako su grešnici.

Isus je uvijek učio da posvećenje ne dolazi po odvajanju, nego po sudjelovanju, zajedništvu i milosrdnoj dobroti. Vrlo spontano krećemo smjerom posvećenja po odvojenosti; mislimo da se Bogu sviđamo dolazeći pred Njega bez drugih, koji po našem mišljenju nisu Bogu dragi jer su lopovi, nepravedni, preljubnici i tako dalje.

Naime, takvim se načinom posvećenja ne postiže cilj, upravo zato što je Bog milosrdan Bog koji želi oprostiti i prihvatiti svu svoju djecu. Stoga je potrebno da mu dolazimo u zajedništvu s drugima, ne odvajajući se od njih, pa i ako imaju mane i grijehe. Isus je došao da bi na svojim leđima ponio grijehe svijeta. I kada molimo, i mi moramo na svojim ramenima nositi grijehe svoje braće, inače ne odgovaramo želji Oca nebeskoga.

Na kraju prispodobe Isus kaže: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen“. U jednom se drugom svetopisamskom odlomku ističe: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost“. Oholost je najgora mana za duhovni život i odnose s Bogom. Kada je osoba puna sebe, zatvara se Bogu; u njoj nema mjesta za Božju milost, nego samo za samodopadnost. Međutim, onaj tko je ponizan, te priznaje svoje slabosti i nedostatke, otvoren je milosrdnoj Gospodinovoj milosti.

Koliko puta sudimo druge osobe i odvajamo se od njih, vjerujući da tako učvršćujemo svoje dostojanstvo i svetost! Zapravo postižemo upravo suprotan rezultat.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije upotpunjuje evanđeosku pouku. Ističe da ponizna molitva ulazi kroz oblake, to jest dolazi Bogu. Međutim, molitva oholice ne dolazi Bogu, zaustavlja se na pretpostavci da je pravedan, što smo već primijetili u evanđelju i što je zapravo nedostatak iskrenosti.

U tekstu stoji da Bog nije pristran prema nikomu, ni prema siromašnom, dapače upravo molitvu potlačenoga sluša. Ne prezire molitvu siročeta ni udovice kada izlijeva svoju bol. Mnogo moramo ponizno moliti, a poniznost treba biti praćena povjerenjem. Tko ponizno moli, može biti siguran da će biti uslišan.

Drugo čitanje sutrašnje liturgije koje je zaključak Druge poslanice svetoga Pavla Timoteju, odnosi se na temu molitve na dva načina. Pavao iznad svega izražava svoje povjerenje u Boga, jer kaže: „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo“. Pavao je u zatvoru; njegov je život ugrožen; osudit će ga na smrt. Ipak ne gubi povjerenje u Boga; zna da će ga Gospodin na jedan ili drugi način osloboditi. Bog ga može osloboditi u smislu da ga sačuva od smrti, no može ga osloboditi i spasiti također za kraljevstvo vječno, to jest po smrti i mučeništvu. U svakom slučaju, sačuvao je svoje povjerenje i tako se njegova molitva uzdiže Bogu.

Drugu dimenziju koja odgovara kršćanskoj molitvi, apostol Pavao izražava riječima: „Svi me napustiše. Ne uračunalo im se!“ Pavao tu usvaja ponašanje puno oprosta i praštanja prema drugim osobama, pa i onima koje su se prema njemu pokazale ravnodušnima i neprijateljskima. Ističe: „Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me“. Imao je pravo da ga netko brani, no nitko nije stao u njegovu obranu, svi su ga napustili. Zbog toga je mogao biti ogorčen i tražiti od Gospodina, kao što je to učinio Jeremija, da ga osveti među njegovim nevjernim prijateljima. No Pavao se tako ne ponaša; dapače, njegovo je ponašanje puno praštanja, razumijevanja i oprosta: „Svi me napustiše. Ne uračunalo im se!“

Te apostolove riječi odgovaraju onima koje je Isus rekao na križu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ Stjepan, prvi kršćanski mučenik, isto se ponaša; dok je bio kamenovan, govorio je: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,60).

Liturgija nam sutrašnje nedjelje daje više pouka o molitvi. Prva je ona o poniznosti. Bogu treba dolaziti u poniznosti i sa stavom solidarnosti prema drugim osobama, te bratskim raspoloženjem, a ne oholo i neprijateljski prema drugima, odvajajući se od njih.

Druga je pouka ona o povjerenju koje prati poniznost. Gospodin je pun dobrote prema poniznima, stoga, tko moli ponizno može biti siguran da će biti uslišan.

Treća je pouka ona o oprostu. Isus je naglašavao potrebu praštanja; u molitvu Oče naš stavio je pitanje u kojem se zauzimamo za oproštenje drugima, kako bismo i mi zadobili Božje oproštenje.

Poniznost, povjerenje i oprost, stavovi su koje u molitvi uvijek moramo imati. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 30. nedjelje kroz liturgijsku godinu
26 listopada 2019, 16:15