Razmišljanje uz misna čitanja 14. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

Liturgija sutrašnje nedjelje otvara nam misionarsku perspektivu. Evanđelje nam govori o Isusu koji poziva sedamdesetdvojicu učenika. Prvo čitanje naviješta Božju nježnost koja donosi mir Jeruzalemu. Drugo nas čitanje poučava o miru i milosrđu.

Evanđeoski je odlomak osobit zbog svoje otvorenosti univerzalnom poslanju. Naime, broj „sedamdeset i dva“ ima simboličnu vrijednost, želi naznačiti sve narode. U Knjizi postanka spominju se sedamdeset i dvije različite nacije (usp. Post 10). Tako to slanje sedamdesetdvojice učenika prethodno naznačava poslanje svih naroda.

Ne radi se još o učinkovitom poslanju, jer prije Isusova uskrsnuća poslanje je ograničeno na Izrael, ipak već je tada naznačena univerzalna perspektiva. Prisutna je i u Isusovim riječima koji kaže da je žetva velika i stoga je potrebno mnogo radnika. Zato poziva da se moli gospodara žetve da pošalje radnikâ u svoju žetvu.

Taj Isusov zahtjev ostaje uvijek valjan. Crkva uvijek mora moliti gospodara žetve kako bi poslao radnike u svoju žetvu i svatko od nas to mora činiti, ponašajući se kao misionar. Naša molitva ne smije biti ograničena samo na naše potrebe. Molitva je kršćanska samo ako ima univerzalnu dimenziju. U 'Oče našu' Isus nas potiče da tražimo: „Dođi kraljevstvo tvoje“. Na taj nas način potiče da molimo za univerzalno poslanje.

Isus svoje učenike šalje „kao ovce među vukove“. Njihovo poslanje nema ništa s vojnim poslanjem osvajanja ljudskim sredstvima. Učenici ne posjeduju ljudska sredstva koja su potrebna za propagandu i za osvajanje ljudi, no imaju Božje obećanje da mogu nositi mir.

Isus kaže učenicima: „U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’“ Osvajači kada krenu u osvajanja, ne nose sa sobom tu poruku mira. Međutim, glasnici evanđelja, svima donose mir. Zbog toga su lišeni nasilnih sredstava.

Mir odgovara zadovoljavanju dubljih težnji ljudskoga srca. Prve su riječi uskrslog Isusa učenicima: „Mir vama!“ Svojim nam je križem zaslužio pomirenje i oproštenje grijeha, dakle, mir s Bogom, mir savjesti i mir među ljudima.

Neke pojedinosti iz Isusova govora pokazuju da glasnici evanđelja moraju naviještati mir te da ih u tom ništa ne spriječava. Dakle, ne smiju biti uvjetovani opsluživanjem židovskih zakona. Naime, dva puta Isus kaže: Jedite i pijte ono što ljudi imaju; jedite ono što vam daju.

Zašto taj zahtjev koji može izgledati čudan? Zato jer je  prepreka u odnosima među Židovima i drugim narodima bilo upravo obdržavanje vrlo strogih pravila u svezi s hranom. I danas Židovi koji se strogo drže zakona jedu samo košer pripravljenu hranu, to jest čistu hranu koja odgovara propisima Mojsijeva zakona i tradicije. Međutim, Isus kaže da se ne treba brinuti za ta pravila koja su prepreka odnosima s ljudima. Glasnici evanđelja moraju biti otvoreni i pomirljivi, uvijek moraju tražiti ono što ujedinjava ljude i ne smiju prihvaćati ono što stvara podjele.

Istinski je mir na djelu samo ako je komunikacija slobodna. Ako postoji jedna prepreka, ne može se govoriti o miru. U stvari, prepreka već označava određeno neprijateljstvo. Sveti Pavao se slaže s tim Isusovim naukom kada kaže: „Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome“ (Rim 14,17). Bog želi da sva njegova djeca žive u miru, radosti i ljubavi.

Naime, Bog je pun nježnosti, kao što kaže prvo čitanje. Gospodin poziva na radost i na klicanje, te dopušta mnoga očitovanja dobrote i velikodušnosti: „Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti…“.

Potom obećava: „…i kao potok nabujali bogatstvo naroda“. Božanska se velikodušnost očituje na svaki način i gestama nježnosti: „Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima“. To je vizija mira; obitelji s malom djecom koja su nošena u naručju i milovana.

Tako se Bog objavljuje pun ne samo očinske, nego i majčinske ljubavi: „Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu“.

I sveti Pavao u drugom čitanju, to jest na kraju Poslanice Galaćanima govori o miru. U toj poslanici Pavao daje uvjerljivo obrazloženje kako bi spriječio Galaćane da prihvate podjele koje odgovaraju zapovijedima Mojsijeva zakona. Apostol ne prihvaća da se kršćani koji dolaze iz poganstva podlože diskriminirajućim odredbama Mojsijeva zakona. Snažno se bori kako bi oslobodio svoje vjernike od zabrinutosti za ispunjavanje propisa koji stvaraju prepreke i podjele. Među njima je osobito obrezanje koje nisu prakticirali drugi narodi. Zato apostol kaže: „Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje“.

Božja se velikodušnost i nježnost očituju novim stvaranjem koje je došlo u Isusovu uskrsnuću. Radi se o novom stvaranju koje je puno mira i koje nosi mir. Pavao kaže: „A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe!“

Apostol potom traži da mu od sada pa nadalje nitko ne dodijava i kao opravdanje za to daje činjenicu da nosi Isusove biljege na svom tijelu. Želi da ga smatraju predmetom muke, a ne diskriminacije ili rasprave.

Na kraju želi Galaćanima: „Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo!“ Na početku svojih poslanica sveti Pavao uvijek zaziva „milost“ i „mir“. Te dvije stvari idu zajedno. „Milost“ je besplatna Božja ljubav koja nam je dana po Isusu Kristu i traži od nas „mir“; iznad svega mir s Bogom, potom i mir u nama samima, te mir sa svim ljudima koji, ukoliko su Božja djeca, imaju pravo na našu ljubav.

Univerzalno poslanje Crkve poslanje mira je koje uvijek mora biti nošeno naprijed s velikom nadom, jer odgovara Božjoj želji i plod je otkupljenja koje nam je Krist zaslužio plativši skupu cijenu.