Razmišljanje uz 7. vazmenu nedjelju
Mislav Skelin - Rim
Što je zajedničko svim čitanjima današnje Sedme vazmene nedjelje? U prvom čitanju Stjepan Prvomučenik obraća se Isusu moleći ga: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« (Dj 55,59). Stjepan želi ići k Isusu. Stjepanu je ova želja važnija od muke i boli, koje toga trenutka prolazi. Drugo čitanje, iz Knjige Otkrivenja, završava zazivom: „Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20). Taj zaziv pretposljednji je redak Novoga Zavjeta i cijeloga Svetoga Pisma. Iako ga u današnjim čitanjima nismo čuli, posljednji redak Svetoga Pisma bit će: „Milost Gospodina Isusa sa svima!“ (Otk 22,27). U Evanđelju Isus moli Oca: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom“ (Iv 20,24).
Prijateljstvo i ljubav između Isusa i onih koji njemu pripadaju, ono je što spaja današnja tri čitanja. Kada netko voli drugoga, kada prijateljuje s nekim, želi biti s njim na ovaj ili na onaj način. Za zajedništvo je nekada dovoljno znati da netko postoji i biti radostan zbog toga. Oni koji vjeruju u Isusa i koji su ga upoznali, žele biti s Njime. Ali i Isus još više želi biti s njima. I uvijek traži načine da bude s njima. Traži i načine da nekako dođe i do onih koji za njega ne znaju, koji ga ne traže, ili ga traže na pogrješne načine. Trebao bih se često sjetiti da Isus uvijek traži načine da bude sa mnom.
Ovu obostranu čežnju dobro su upoznali sveci i mistici. Netko će reći: Što ja grješnik imam sa svecima i misticima? Ipak, ni oni nisu imali lagan i pravocrtan put. Što nas oni poučavaju? Sveta Terezija Avilska piše kako nas Isus nikada ne ostavlja. On je pravi i iskreni prijatelj. Nastavlja Terezija: „Vidim jasno: ako želimo ugoditi Bogu i postići velike milosti od njega, Bog hoće da to bude po presvetom čovještvu Krista… Budemo li motrili njegov život, nećemo naći boljega i savršenijega primjera za nasljedovanje... A kad god mislimo o Kristu, uvijek se sjećajmo njegove ljubavi kojom nam je iskazao tolike milosti i dobročinstva… Ljubav budi ljubav… Jer kad nam Gospodin jednom iskaže milost da nam se njegova ljubav duboko utisne u srce, bit će nam sve lako, pa ćemo u najkraće vrijeme i s malo truda vrlo mnogo postići“. Tako nas uči Terezija Velika. Dakle, pouzdan i siguran put zajedništva, prijateljstva i ljubavi s Isusom, jest razmatranje njegova čovještva o kojemu nam govore Evanđelja.
Budemo li iskreno i s vjerom razmatrali Isusovo čovještvo ne trebamo se bojati kako ćemo zanemariti njegovo božanstvo. U današnjem Evanđelju čuli smo dio Isusove svećeničke molitve kojom se kao Spasitelj svijeta u trenutku svoje žrtve prikazao i posredovao za ljude. Molio je za nas, ljude ovoga vremena: »Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“ (Iv 17,20-21).
Još i danas postoji zajednica onih koji vjeruju riječima Isusovih učenika i njihovih nasljednika. Mi smo ta zajednica. Velika nam snaga može doći ako primimo k srcu ove Isusove riječi. Osobito zbog iskustva nesigurnosti, nemira i otuđenosti koje nam donosi vrijeme u kojem živimo. Sjetimo se, osobito u ovom mjesecu lipnju u koji ulazimo, da je Srce Isusovo naš mir i pomirenje, i spasenje onima koji se u njega ufaju. U nekim trenucima, činit će nam se da smo osamljeni, kako u životu, tako i u vjeri. U nekim trenucima, bit će nas tek dvoje, troje okupljenih u Isusovo ime. On je ipak uvijek s nama. Hoda zajedno s nama našim zemaljskim putovima, iako nam je često neuočljiv. Budemo li mu se htjeli pridružiti na tim zemaljskim putovima i zavolimo li Isusa u njegovom čovještvu, prepoznat ćemo ga i u slavi, o čemu nam govori Knjiga Otkrivenja: „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!“ (Otk 22,13).
