Vatican News
Čudesan ribolov (Iv 21,1-19) Čudesan ribolov (Iv 21,1-19) 

Razmišljanje uz 3. vazmenu nedjelju

Isus istupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu.

Ivica Hadaš - Vatikan 

Liturgija nam treće vazmene nedjelje predlaže razmatranje posljednjeg poglavlja Ivanova evanđelja koje govori o Isusovom ukazanju na obali Galilejskoga jezera. Taj odlomak uključuje tri prizora: susret s Isusom i čudesan ulov riba, doručak s Uskrslim i razgovor Isusa i Šimuna Petra. Prvo nam čitanje iz Djela apostolskih govori o progonu koji je podnio Petar zajedno s apostolima. Drugo čitanje iz Knjige otkrivenja kliče Isusu, žrtvovanom Jaganjcu i opisuje štovanje Njega i Svevišnjeg Boga.

U evanđelju je mnogo poticajnih i značajnih pojedinosti. Iznad svega vidimo da su se apostoli vratili svojim prijašnjim zanimanjima, a Isus im se objavljuje na vrlo nenametljiv način. Ne očituje se sa svom svojom slavom uskrsloga, nego se uključuje u njihov svakodnevni život tako što je u svemu prirodan.

U zoru se pojavljuje na obali, no učenici ga nisu prepoznali. Vidjeli su nepoznatog čovjeka koji ih je pitao: „Dječice, imate li što za prismok?“ Odgovorili su da nemaju. Potom im je ta osoba uvjerljivo savjetovala: „Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete“. Učenici su to učinili i zbog velike količine riba nisu mogli izvući mreže. U životu apostola uskrsli se Isus očituje u svojoj moći.

Učenik kojeg je Isus ljubio, shvatio je da se radi o Isusu i kazao je to Petru: „Gospodin je!“ Petar se, sa svojim naglim temperamentom, odmah bacio u more i zaplivao da što prije dođe Isusu. Međutim, ostali učenici dolaze kasnije lađom, vukući pune mreže riba.

Taj je prvi prizor poticajan, jer nam pokazuje kako uskrsli Isus očituje svoju prisutnost na diskretan i istodobno zadivljujući način. On čini tako i u našem životu. Ako nemamo srce i oči otvorene, ne prepoznajemo ga. Međutim, ako smo poslušni savjetima koje nam daje, postajemo svjesni da je On uistinu prisutan i djelatan u našem životu.

Uskrsli nam Isus pomaže postići ono što inače ne možemo samo svojim ljudskim snagama, osobito na području ljubavi. U naša srca ulijeva svoj dinamizam ljubavi koji nas čini sposobnima malo po malo preobraziti situaciju oko nas.

Drugi je prizor onaj kada apostoli doručkuju s Uskrslim. Prva je značajna pojedinost da učenici vide žar i na njemu pripravljenu ribu i kruh. Uskrsli je Isus pripremio za njih jelo i to podsjeća na euharistiju. U misi nam Uskrsli nudi hranu koja je bila pripremljena na žaru vatre njegovog trpljenja. Isus nam je pripremio euharistijski kruh na vatri svoje muke i sada nam ga neprestano nudi.

Isus potom neočekivano od apostola traži malo ribe koju su upravo ulovili. I to je značajna pojedinost. Uskrsli želi da odnos između Njega i apostola bude uzajaman; ne želi biti sam u darivanju, nego želi da apostoli imaju radost i dostojanstvo sudjelovati u tom jelu. Ono što apostoli donose i to je dar Uskrsloga, no dar u kojem su oni sudjelovali. Naime, svojom su poslušnošću doprinijeli ulovu riba.

Tu ponovo imamo pouku za naše euharistijsko slavlje i za naš život. Uskrsli je Gospodin pun velikodušnosti za nas pripremio kruh nebeski, koji je samo Njegovo tijelo. No želi da odnos bude uzajaman, da mi na euharistiju donesemo nešto od svojeg života koji je postao plodan zahvaljujući Njegovom djelovanju, po snazi Njegove milosti. Ipak toj plodnosti i mi smo doprinijeli, primajući poslušno i velikodušno Njegovu milost.

Euharistijsko slavlje nije potpuno bez tog našeg doprinosa. Ljubav mora biti uzajamna i mora ići u dva smjera; ne samo od Isusa prema nama, nego i od nas prema Isusu. Mora ići u ta dva smjera ne samo osjećajima, nego i konkretnim darovima koji su plod Gospodinove milosti, te naše suradnje, velikodušne i poslušne toj milosti.

Nakon tog jela Isus se obratio Šimunu Petru. To je dirljiv prizor. Petar ga je prethodno zanijekao tri puta, a sada Isus ne govori s njim o tome, nego mu postavlja pitanje: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“

To pitanje u određenom smislu predstavlja kušnju za Petra. Prije Isusove muke preuzetno je govorio da ga ljubi više negoli drugi i rekao mu je: „Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!“ (Mt 26,33; Mk 14,29); Život ću svoj položiti za tebe! (Iv 13,37). Osjećao se siguran i pun povjerenja u sebe, te je plod te njegove preuzetnosti bilo trostruko nijekanje Isusa.

No bio je preobražen sudjelovanjem u Isusovoj muci, svojim nijekanjem i kajanjem. Sada Petar na Isusovo pitanje ne odgovara preuzetno, ne kaže: Gospodine, ljubim te više nego oni. Postao je ponizan i zato kaže: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim“. Na taj se način Petar oslanja na znanje koje Isus ima o njemu, ne na svoju sigurnost i ne uspoređuje se s drugima. Njegov odgovor na Isusovo pitanje, odgovor je za primjer.

Dakle, Isus mu kaže: „Pasi jaganjce moje!“ Povjerava mu svoje stado. Tako shvaćamo da je odgovornost koju Isus povjerava Petru utemeljena na Petrovoj ljubavi prema Njemu. Nije moguće biti pastir u Crkvi, ako ne postoji snažan odnos ljubavi prema Gospodinu.

Isus još jednom ponavlja svoje pitanje, taj put bez spominjanja usporedbe s drugima: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ I Petar potvrđuje svoj odgovor: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim!“ Potom ga po treći put Isus upita: „Šimune Ivanov, voliš li me?“ Ražalosti se Petar što ga treći put upita ljubi li ga i odgovori mu: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim“. Petar ističe poznavanje koje ima Isus, a ne svoju sigurnost u sebe.

Tako je Petar s tri ponizna i istodobno velikodušna odgovora popravio svoje trostruko nijekanje. Isus mu je dao milost kako bi popravio pogrešku koju je napravio zbog pretjeranog povjerenja u sebe. No, taj treći put Isus mu kaže nešto više. Ne zadovoljava se time da mu kaže: „Pasi moje ovce“, nego mu objavljuje ono što ga čeka, to jest mučeništvo: „Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš“.

Evanđelist je protumačio: „A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga“. Radi se sigurno o bolnoj smrti, ali koja ima vrlo pozitivno značenje. To je smrt koja proslavlja Boga kao što je Isus svojom smrću proslavio Oca i bio proslavljen od Njega.

Isus je poslije dodao: „Slijedi me!“ Naime, Isus to nije rekao Petru prije muke, nego: „Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije“ (Iv 13,36). U stvari, u tom trenutku Petar još nije mogao slijediti Isusa. Gospodin je sam trebao označiti put spasenja, tada nije mogao imati suradnike. U tom je trenutku Petar morao samo prihvatiti milost, nije mogao doprinijeti spasenju čovječanstva. No, nakon Isusove muke i nakon svojeg obraćenja, Petar se otvorio životu koji slijedi Isusa. Isus mu kaže: „Slijedi me!“, i Petar sada ima čast da može slijediti Isusa, da može očitovati svoju ljubav prema Njemu velikodušnošću utemeljenoj na milosti koju prima od Isusa.

U prvom čitanju sutrašnje liturgije vidimo kako je Petar slijedio Isusa. Apostoli koji su propovijedali Njegovo uskrsnuće bili su uhvaćeni, dovedeni pred Sinedrij koji im je zabranio poučavati u Isusovo ime. No Petar nije prihvatio zabranu jer je vjerovao da treba poslušati Boga umjesto ljude. Smatrao se svjedokom onoga što se dogodilo s Isusom i zato se usprotivio zabrani velikog svećenika.

Posljedica toga hrabrog ponašanja, za Petra i za druge apostole bila je kazna, odnosno bičevanje. Međutim, oni su bili sretni jer su trpjeli iz ljubavi prema Isusu. To svjedoči koliku su ljubav imali prema Isusu, u tome se očituje njihova istinska ljubav, ali i Isusovo otajstvo smrti i uskrsnuća, muke i proslave. Petar i ostali apostoli iskusili su radost zbog toga što su mogli trpjeti iz ljubavi prema Isusu, što su ga mogli slijediti u muci s uvjerenjem da će ga moći slijediti i u proslavi. To nam pomaže shvatiti koliko Isus zaslužuje našu ljubav i naše predanje sve do mučeništva, ako je to u Božjem planu.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o Jaganjcu koji je bio žrtvovan, to jest o Isusu koji je svoju krv prolio na križu. Žrtvovani i proslavljeni Jaganjac proglašen je dostojnim primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov. To su znakovi Njegove proslave, ništa ne nedostaje.

Žrtvovani je Jaganjac pridružen Bogu u istom štovanju. Vječna slava priznaje se na isti način Bogu i Kristu. Osim toga, Krist je povezan s Bogom na najuži način. Tako apostol Ivan očituje veličinu svoje vjere koja se izražava štovanjem Boga i Krista na isti način. To je i naša vjera. Znamo da je žrtvovani Jaganjac zaslužio božansku proslavu, te da zauvijek treba biti čašćen u jedinstvu s Ocem. U euharistiji ta vjera ulazi u našu dušu i srce kako bi se tamo prelila u neizmjernu ljubav i iskreno klanjanje Bogu i uskrslom Kristu. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 3. vazmenu nedjelju
04 svibnja 2019, 18:22