O životu blaženoga Ivana Merza povodom njegova nedavnog spomendana
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Započinjemo prisjećanjem da je sv. Ivan Evanđelist u kršćanskoj simbologiji predstavljen orlom, simbolom kontemplacije, visine koju doseže u svojemu Evanđelju, pri čemu Ivanov orao u isti mah simbolizira strelovito poniranje iz nebeske visine u dubinu duhovnog uvida. Kada je riječ o simboličkoj snazi orla, vrijedi citirati Angelusa Silesiusa, njemačkog pjesnika i katoličkog redovnika iz 17. stoljeća, po naobrazbi doktora filozofije i medicine, konvertita s protestantizma na katoličanstvo: ʺGleda orao neustrašivo ravno u Sunce, i ti u vječnu Svjetlost, ako ti je srce čisto.ʺ
Danas je riječ o stanovitom našem blaženiku, nadamo se uskoro svetcu, imenom Ivan, kojemu su njegovi mladi prijatelji i duhovni sljedbenici 1929. donijeli na grob vijenac s vrpcom na kojoj je pisalo: ʺHvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu.ʺ Blaženikov spomendan obilježavamo 10. svibnja, na dan kada je 1928. u Zagrebu umro ne navršivši 32 godine života, na glasu svetosti. Riječ je o bl. Ivanu Merzu, hrvatskome katoličkom djelatniku, duhovnome piscu te, kako ga je nazvao papa Ivan Pavao II., ʺistaknutome laiku u svjedočenju Evanđeljaʺ. Merzov se grob nahodi i masovno pohodi u isusovačkoj crkvi odnosno bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.
Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Odgajan je u liberalnoj sredini. Njegov otac Moriz (Mavro) bio je podrijetlom Nijemac iz Češke, katoličkih korijena, a Ivanova majka Terezija (Tereza) potjecala je iz Ugarske, bila je Židovka, a nakon Ivanova rođenja prijeći će na katoličanstvo. Mali Ivan kršten je u rodnome domu 2. veljače 1897., kada su mu dana i druga dva imena, po njegovim krsnim kumovima: Georg (Đuro) i Robert. No u obitelji će ga zvati Hans. Moriz i Terezija Merz dobro su odgojili Ivana, ali nisu se trudili usaditi mu osobitu privrženost vjeri. Za Ivanovo prihvaćanje katoličke vjere kao bitne i presudne životne odrednice zaslužan je ponajvećma njegov gimnazijski profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković, koji ga je preko književnosti i umjetnosti usmjeravao prema etičkim i vjerskim vrijednostima. Nakon položene mature upisao je Ivan Merz, po želji roditeljâ, vojnu akademiju u Bečkome Novom Mjestu, ali ju je nakon tri mjeseca napustio te 1915. započeo studij prava na Sveučilištu u Beču. Prvi svjetski rat prekinuo mu je studij jer je mobiliziran u vojsku te proživljava mnoge ratne strahote na frontu u Italiji od 1916. do 1918., kada doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon okončanja rata nastavio je studij književnosti u Beču od 1919. do 1920., a dovršio ga je u Parizu 1922. godine. Posebno je ostala upamćena jedna rečenica iz pisma što ga je iz Pariza poslao majci: ʺKatolička vjera je moje životno zvanje.ʺ Po završetku studija vratio se Ivan Merz iz Pariza u Zagreb i zaposlio kao profesor francuskoga jezika i književnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorat je postigao 1923. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu napisavši na francuskome jeziku rad o utjecaju liturgije na francuske pisce. Potom je, nastojeći se što bolje osposobiti za svoje duhovno i apostolsko djelovanje, studirao od 1923. do 1925. kršćansku filozofiju i teologiju, kao prvi laik u Hrvatskoj. Studij je bio pod vodstvom isusovačkih profesora.
Isusovac pater Božidar Nagy, postulator kauze za kanonizaciju Ivana Merza, napisao je u knjizi ʺGlas Crkve o Ivanu Merzuʺ uz ostalo i ove rečenice:
ʺRazmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i plamenu rata blaženi Ivan dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski orlovski savez kojoj je dao geslo ʹŽrtva – Euharistija – Apostolatʹ. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskog pokreta među Hrvatima. Sustavno u Hrvatsku uvodi ideje Katoličke akcije pape Pija XI. Glavna njegova značajka kao katoličkog intelektualca jesu ljubav i odanost Katoličkoj crkvi, Rimu i papinstvu, što je nastojao usaditi kod svih s kojima je saobraćao. Premda mlad i kao laik, smatran je ʹstupom Crkveʹ u Hrvatskoj.ʺ
Ne bi smjela ostati nespomenuta jedna fotografija snimljena 7. kolovoza 1923. kada je Ivan Merz bio izabran za predsjednika Hrvatskoga katoličkog omladinskog saveza (HKOS) u Zagrebu. Na fotografiji se vide svi sudionici skupa – a među njima i Alojzije Stepinac, koji je dvije godine mlađi od Ivana Merza. Sigurno je da su se poznavali i da je mladi Stepinac slušao Merzova predavanja i govore. Godinu dana potom, 1924., Stepinac je odlučio postati svećenikom.
Ivan Merz bio je čovjek žive i vjerodostojne vjere, vrhunski katolički intelektualac, spreman uvijek svjedočiti Krista i svakomu čovjeku iskazati kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. O važnosti i značaju Ivana Merza dovoljno govori i činjenica da je Titov komunistički režim zabranio i sâm spomen njegova imena. Ali povijest je sve stavila na svoje mjesto – Titova režima više nema, a Ivana Merza je sada već sveti papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim u Banjoj Luci dana 22. lipnja 2003., kojom prigodom ga je postavio za uzor, osobito katoličkim laicima i mladima. Papa je okupljenomu mnoštvu rekao: ʺI vi poput blaženoga Ivana tražite osobni susret s Kristom, koji rasvjetljuje život novom svjetlošću. Neka evanđelje bude ono veliko mjerilo koje će ravnati vašim sklonostima i vašim opredjeljenjima!ʺ
Preostaje nam nadati se i moliti da bl. Ivan Merz bude što prije proglašen svetim. Također, razumije se, i njegov duhovni brat Alojzije Stepinac. Aktualnijima nego ikad čine se rečenice isusovca Božidara Nagyja:
ʺSvojim podrijetlom te svojom duhovnom i intelektualnom izobrazbom blaženi Ivan Merz ujedinjuje u sebi razne elemente europskih naroda i kultura u skladnu cjelinu prožetu katoličkom vjerom. Ujedinjena Europa u jednoj osobi na kršćanskim temeljima i načelima! Njegova borba i ustrajnost na putu svetosti istinski je primjer svima: poziv modernoj Europi da se vrati na svoje kršćanske korijene koji su je jedini kadri očuvati i vratiti joj drevno dostojanstvo.ʺ
