Razmišljanje o svetkovini Uskrsa

Ivica Hadaš - Rim

Slavimo uskrsnuće Gospodinovo. Slavlje Uskrsa najvažnije je slavlje u cijeloj liturgijskoj godini. To je svetkovina svjetla. Uskrsli nas Gospodin osvjetljava, ulijeva u naša srca neizmjernu radost i nadu, te ispunja naša srca ljubavlju.

Evanđelje nas sutrašnje liturgije izvještava o događajima koji su se dogodili u nedjeljno uskrsno jutro. „Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob“. U subotu se, prema strogoj odredbi zakona, nije moglo hodati. Međutim, za Židove dan završava navečer. Stoga, dok je još bio mrak, Marija je otišla na grob.

Marija je puna ljubavi, ali i žalosti. Kada je stigla na grob, bila je iznenađena. Opazila je da je kamen s groba dignut. Cijeli nam evanđeoski odlomak pomaže shvatiti da je Isusovo uskrsnuće za učenike bilo neočekivan događaj. Mislili su da je sve završilo Isusovom smrću, nisu shvatili Njegova proroštva o uskrsnuću.

Naime, moramo priznati da ta proroštva, tako kako ih čitamo u evanđelju, nisu bila vrlo jasna. Isus je govorio o ponovnom dizanju koje se ne tumači neophodno uskrsnućem; govorio je o ponovnom buđenju, a učenici nisu shvaćali na što se odnose te riječi. Zato su oni potpuno nepripremljeni za Isusovo uskrsnuće.

Osim toga, nakon što je vidjela da je kamen s groba maknut, Marija Magdalena iz toga nije zaključila da je Gospodin uskrsnuo, nego da su ga odnijeli iz groba. Uskrsnuće je za nju čudna i nezamisliva stvar. Isus je umro, nije mogao sam izići iz groba, zato su ga odnijeli i ne znamo gdje ga staviše. Radi se o skrnavljenju groba. To je bio zaključak Marije Magdalene.

Marija je otrčala izvijestiti o tome dvojicu učenika koji su odmah otišli na grob kako bi provjerili ono što im je rekla. Ta su dvojica učenika bili Šimun Petar i učenik kojeg je Isus ljubio. Evanđelist je istaknuo da je drugi učenik, iako je brže trčao i došao prije, vjerojatno jer je bio mlađi, bio pun poštovanja prema Petru; držao ga je glavom apostola i nije odmah ušao u grob, nego je prvo pustio Petra.

Evanđelje kaže: „Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“. Stvari koje je Petar vidio svjedočile su o zaista čudnoj činjenici. Što znače? Ako su zločinci odnijeli Isusovo tijelo, sigurno bi ga uzeli sa svim povojima, ne bi ih ostavili.

Kada je u grob ušao drugi učenik i on je vidio povoje, no kao da je dobio prosvjetljenje, te shvatio da Isusovo tijelo nije ukradeno. Isus se ponovo vratio u život; drugačiji od toga zemaljskoga; život u kojem povoji više nemaju nikakve koristi. Drugi je učenik vidio i povjerovao.

Evanđelist potom primjećuje: „Oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih“. Tim nam riječima Ivan želi reći ne toliko da događaj Isusova uskrsnuća nije bio prepoznat počevši od Pisama, koliko da je sam taj događaj dao svjetlo Pisma. Naime, samo nakon tog događaja, učenici su shvatili što su Pisma i Isusova proroštva htjela reći. Prije ih nisu bili sposobni protumačiti. Isusovo je uskrsnuće bilo događaj koji je prosvijetlio duh i srce učenika.

Uskrsli Isus izvor je svjetla koje je vrlo utješno i pozitivno. Njegovo uskrsnuće objavljuje smisao Njegove muke. Bez uskrsnuća muka bi izgledala kao zastrašujuća i negativna činjenica, strašan poraz i kraj bez nade. Međutim, Isusovo uskrsnuće objavljuje cijelu vrijednost muke, te pokazuje da ona nije bila poraz, nego pobjeda ljubavi. U muci je Dobri Pastir dao svoj život za ovce (Iv 10,11). Kao što Isus kaže: nitko nema veće ljubavi od ove, dati život za svoje prijatelje (Iv 15,13). Isus je živio svoju muku s ljubavlju, zato je postigao uskrsnuće. Postigao je novi život koji nije ovaj zemaljski, nego vječni život, pun ljepote i snage.

Prihvatimo radosno tu uskrsnu poruku. Samo kroz vjeru možemo upoznati Isusovo uskrsnuće. Ljudski govoreći, uskrsnuće je događaj koji se ne može protumačiti. No, vjera nas čini svjesnima božanskog zahvata i pomaže nam da prihvatimo to snažno svjetlo koje osvjetljava ne samo Isusovo otajstvo, nego i cijeli naš život.

U prvom čitanju sutrašnje liturgije Petar naviješta poruku uskrsnuća. Ušavši u kuću satnika Kornelija, navijestio je: Isusa koji je prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao, jer Bog bijaše s Njime, Njega smakoše nepravedno i okrutno, no Bog ga uskrisi treći dan i On se očitovao mnogima.

Ta ukazanja Uskrsloga na pozitivan način potvrđuju ono što je prazan grob dao naslutiti. Petar je rekao: Bog je htio da se očituje ne svem narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima, nama koji smo s Njime zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti da je On onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih.

Uskrsli je Isus pun snage. Prvo očitovanje njegove snage nije u suđenju, nego u otpuštanju grijeha. Svojom je mukom za nas postigao oproštenje svih grijeha, pa i onih najtežih.

U drugom nam čitanju sutrašnje liturgije Pavao objavljuje posljedicu Kristova uskrsnuća za naš život, da smo i mi uskrsli s Njim. U odlomku iz Poslanice Rimljanima koji se čita na misi bdijenja (Rim 6,3-11) apostol Pavao tumači da smo krštenjem zajedno s Kristom ukopani u smrt, kako bismo bili sjedinjeni s njime u Njegovom uskrsnuću.

Mi smo, u određenom smislu, već uskrsli s Kristom; život Krista uskrsloga već nas je preobrazio iznutra. Ne živimo više jednostavno na ljudskoj razini, to jest na tjelesnoj razini, rekao bi Pavao, nego imamo u sebi klicu novoga života; život Krista uskrsloga koji nas malo po malo preobražava. Stoga moramo živjeti u skladu s tom izvanrednom milosti koju smo primili. Pavao kaže: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“

Moramo dobro shvatiti što Pavao želi reći izrazom „ono gore“. Ne radi se o stvarima koje možemo zamisliti, niti da naše misli budu u oblacima, nego o duhovnim vrijednostima. Apostol nam pomaže shvatiti da nakon Isusova uskrsnuća ne smijemo ponovo tražiti samo zemaljske stvari, to jest gajiti misli o požudi i materijalnim zadovoljstvima, nego moramo biti svjesni da naš život dobiva svu svoju vrijednost iz jedinstva s Kristom u ljubavi.

„Za onim gore težite“, dakle, to znači živjeti u vjeri, u jedinstvu s Kristom uskrslim. To znači živjeti u nadi milosti Božje za svaki trenutak našega života, i slave Božje na kraju života. To znači živjeti u ljubavi Božjoj koja nam dolazi iz Kristova srca.

„Ono gore“ što moramo tražiti, dakle, vrlo su konkretne stvari. Tražiti ono što je gore znači živjeti velikodušno, u duhu služenja, s velikom pažnjom prema potrebama bližnjega; živjeti zaista na način dostojan Krista koji je dao život za nas.

„Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi“. Isusovo je uskrsnuće izvor ne samo vjere, nego i čudesne nade.