Vatican News
Blaženstva, Lk 6,17.20-26 Blaženstva, Lk 6,17.20-26 

Razmišljanje uz 6. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Blago vama siromasi! Jao vama bogataši!

Šimo Marinović - Rim

Nakon što smo razmatrali slobodu poziva, uvjerenost i radikalnost potrebnu kako bi slijedili Isusa. Ova nedjelja pred nama otvara nam i pojašnjava u čemu se sastoji Isusov poziv. Susrećemo se sa teškim riječima o blaženstvu. Još bi ona Matejeva blaženstva mogli i prihvatiti kao lijep i milozvučni govor, ali ova Lukina blaženstva nam nose one teške riječi „Jao vama!“.  Ove riječi nisu slučajne jer ih nalazimo i u prvom čitanju, blagoslov i prokletstvo postavlja nam se kao temelj kršćanskog života.

Promatramo Isusa na ravnu, ravnica je ta koja nam daje pojam nečega realnog i svakodnevnog, ona nam priziva u misao široki prostor na kojem se odvijaju bitke, a bitka koju nam Isus stavlja pred oči je naš život. Slušamo Isusove riječi blaženstva, ali nam u ušima odzvanjaju i one „Jao vama“. Jasno nam je da nas Isus upozorava ovim riječima. Pomalo i zbunjuje riječima siromasi, gladni, uplakani, izopćeni i progonjeni radi Isusa. Sve ovo nas dovodi na ono bojno polje, u unutarnju borbu na koju nas poziva Gospodin. Vidimo radikalnost poziva i životne borbe. Ujedno se pitamo što Bog želi u našim životima?

Premda smo čuli još  u prošloj nedjelji da Bog ne traži gledatelje i sljedbenike, nego vjerne učenike, sa sutrašnjom nedjeljom i čitanjima s kojima se susrećemo pojašnjava nam se zašto siromaštvo, glad, suze, progonstvo, uvrede i mučeništvo dobiva svoj smisao u Isusu Kristu, koji je umro za naše grijehe i potom uskrsnuo. Vjera u  uskrsnuće pokreće nas i daje smisao našem životu. Uskrslog Krista prepoznajemo u lomu! Lom je taj koji je radikalan i bolan, ali on ujedno donosi nešto novo i drugačije od prethodnog. Mi njegovi učenici prepoznajemo ga u lomljenju kruha. To je ono što nam je Isus ostavio kao trajnu prisutnost.  U duhovnom boju lom je potreban kako bi čovjek izišao iz sebe i krenuo ka drugome, do onoga koji je radikalno drugi i drugačiji od čovjeka, koji je Bog sam, do Isusa Krista. Slomljen i razdijeljen među braćom i sestrama Krist postaje životna snaga i jedino pouzdanje u životu. Jedino on donosi smisao života.

Čitanja nam govore kako čovjek koji nema Boga pred očima, živi u pustinji u zemlji slanoj, sva muka i trud postaju nakraju uzaludni. U tome možemo iščitavati i one riječi „jao vama“, jer iz bogatstva, sitosti, smijeh, hvale u životu proizlazi samo lažna iluzija smisla i svrhe života. Isus nas vraća u život govoreći kako jedino s njim i u njemu možemo doći do uskrsnuća. To uskrsnuće mora doći po lomu, zato taj lom neprestano imamo pred očima u svetoj euharistiji i u križu. To je mjesto koje pokazuje slabost jakih i jakost slabih.

U lomu prepoznajemo slabost jakih, jer oni nisu u stanju podnijeti taj lom, dovoljno su jaki da vjeruju u sebe, baš to im ne dopušta toliko potrebni lom, koji je sreća na domaku. Tako njihova samodostatnost ostaje u njima, njihov trud natapa pustinju u kojoj samovoljno žive, na polju duhovnog boja to postaje slana zemlja, nenastanjena. Nakraju njihovog života bogatstvo, sitost, smijeh, hvala, ostaju samo njihovi isprazni trenutci koji nepodijeljeni s drugima umiru s njima.

Jakost slabih nalazimo u suzama, gladi, progonstvu i boli za drugoga, to su mjesta koja mogu dovesti do toliko potrebnog loma koji naš život presađuje uz potok žive vode, kako bi naše pouzdanje rodilo zelenim životom. U trenutku kada naš život procvjeta, jer je doživio na ravnom polju borbe života onaj tako potrebni lom, mi se preobražavamo za život vječni.

Kao što od onog vina i kruha nastaje živo uskrslo tijelo Isusa Krista, koje tek prelomljeno među braćom i sestrama nama postaje prepoznatljivo. Tako život koji svoj smisao dobiva u našem lomu za Isusa postaje život za nas. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 6. nedjelju kroz liturgijsku godinu
16 veljače 2019, 18:52