O klimatskim promjenama i brizi za okoliš u svjetlu enciklike „Laudato siʹ“

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Podatci što ih je početkom srpnja objavila agencija Copernicus Climate Change Service (C3S), službena agencija Europske unije, pokazuju da je lipanj 2019. bio najtopliji otkako se provode mjerenja temperature na Zemlji. Fenomen zatopljenja iskazuje se to većma zabrinjavajućim uzmemo li u obzir razmjerno duži period: prosječna ovogodišnja lipanjska temperatura u Europi bila je za oko tri stupnja viša od temperaturnog prosjeka za lipanj prije približno stotinu i pedeset godina, u drugoj polovici 19. stoljeća. Imamo li u vidu cijeli naš planet, a ne samo Europu, ta je temperaturna razlika nešto manja.

Nema sumnje da se ljudski rod našao ugrožen klimatskim promjenama što ih je sam prouzročio te se treba razborito i odgovorno suočiti s ekološkom štetom kao posljedicom svojega biotehnološkog ovladavanja prirodom i nemara prema okolišu. Čovjek je despotski preuzeo dominirajuću ulogu nad stvorenim svijetom odnosno prirodom, zaboravljajući da mu nije dano biti bezobzirni despot koji iskorištava i iscrpljuje – nego mudri i odgovorni gospodar koji stvoreni svijet koristi i čuva.

ʺJahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuvaʺ, čitamo u ʺKnjizi Postankaʺ (Post 2,15), u drugom izvještaju o stvaranju, jahvističkom, slikovitom i antropomorfnom, gdje je riječ o Raju zemaljskom. U tom vrtu koji treba obrađivati nazrijevamo na simboličkoj razini današnju djelatnost ekonomiju, a to da vrt treba čuvati upućuje nas na odgovornost za prirodu i s time povezanu modernu znanost ekologiju. Objema tim složenicama grčkoga podrijetla u korijenu je riječ ʺoĩkosʺ u značenju ʹkuća, kućanstvo, domʹ. No etimološka povezanost pojmova ne znači i skladnu koegzistenciju onoga što označuju. Ekonomija u svojim zahtjevima malo mari za ekologiju i često joj se suprotstavlja, a ekologija stalno ima u vidu ekonomiju te upozorava na njezine štetne i potencijalno pogubne posljedice.

U našemu postmodernom ili, bilo bi prikladnije reći, post-postmodernom svijetu prečesto se drži dopuštenim sve ono što je ostvarivo. Shodno tomu, nije na cijeni ono što vrijedi, nego se vrijednim smatra sve što može postići cijenu. Stremi se zadovoljenju potreba, ovdje i sada, a izbjegavaju se posljedice i odgovornost za te posljedice. Nestaju iz horizonta svijet i priroda, pomućuju se perspektive njihova cjelovita rasta i integralna razvoja.

Treba istaknuti da je integralno razumijevanje solidarnosti svojstveno teologiji i etici Katoličke Crkve, gdje je solidarnost čvrsto povezana s isticanjem odgovornosti. U tome je smislu sv. Ivan Pavao II. u enciklici ʺSollicitudo rei socialisʺ (ʺDruštvene brigeʺ), objavljenoj 1987., napisao da je solidarnost ʺčvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorniʺ. A to zauzimanje za opće dobro ʺsvih i svakogaʺ, ta odgovornost ʺza sveʺ, uključuje i ljudsko društvo i izvanljudski svijet, sumarno rečeno: obuhvaća sve stvoreno.

Na tragu svojega prethodnika Ivana Pavla II., papa Franjo krenuo je dalje te objelodanio 18. lipnja 2015. dokument ʺLaudato si′ʺ: ʺEncikliku o brizi za zajednički domʺ. Dotična je papina okružnica nazvana po zazivu sv. Franje Asiškoga ʺLaudato si′, mi′ Signoreʺ (ʺHvaljen budi, moj Gospodineʺ). ʺU toj lijepoj pjesmi podsjeća nas da je naš zajednički dom također poput sestre s kojom dijelimo svoj život i poput lijepe majke koja nas prima u svoje ruke: ʹHvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travuʹʺ, čitamo na samom početku ove enciklike. Papa Franjo zatim ističe da je čovjek dio Zemlje, da čovjekovo je tijelo sazdano ʺod istih elemenata od kojih i naš planet, njegov zrak udišemo i njegova nas voda oživljuje i osvježavaʺ. Stoga je razumljivo što raste briga i zabrinutost za ovaj naš planet; čovjek bi trpljenje i patnju Zemlje trebao doživljavati kao svoja osobna stanja. O tome papa Franjo u poglavlju ʺŠto se događa našemu zajedničkom domuʺ piše:

ʺNakon razdoblja iracionalne vjere u napredak i ljudske sposobnosti, dio društva ulazi u razdoblje veće svjesnosti. Opaža se sve veća osjetljivost za okoliš i zaštitu prirode, i raste iskrena briga, pa i zabrinutost za ono što se događa našem planetu. Iznosimo jedan, sasvim sigurno, nepotpun pregled pitanjâ koja danas pobuđuju nemir i koja više ne možemo gurati pod tepih. Svrha nam nije prikupiti informacije ili zadovoljiti svoju znatiželju, nego postati bolno svjesni, osmjeliti se da ono što se događa svijetu preoblikujemo u osobno trpljenje te tako prepoznamo koji doprinos svaki od nas može dati u tom pogledu.ʺ

Klima je, ʺopće dobroʺ te ʺsvima pripada i svima je namijenjenaʺ, ističe papa Franjo te nadalje kaže da su klimatske promjene ʺglobalni problem s ozbiljnim ekološkim, društvenim, ekonomskim i razdiobnim implikacijamaʺ te da su ʺjedan od glavnih današnjih izazova za čovječanstvoʺ, a njihove će najteže posljedice, predviđa papa Franjo, u sljedećim desetljećima osjetiti zemlje u razvoju jer one umnogome ovise o prirodnim dobrima koja dobivaju iz ekosustava i nemaju drugih ekonomskih potencijala ili dobara koji bi im omogućili prilagodbu klimatskim promjenama i suočenje s prirodnim katastrofama.

Papa Franjo pitanje ekologije započinje sa sv. Ivanom XXIII. i njegovom enciklikom ʺPacem in terrisʺ u kojoj je prvi put riječ o opasnosti za svijet i njegov opstanak. Enciklikom ʺLaudato siʹʺ zahvatio je papa Franjo duboko, sveobuhvatno i dalekosežno. Njegova je ekologija shvaćena ne samo bioetički ili filozofski nego i teološki. Duboko svjestan da su klimatske promjene same po sebi dovoljne da ugroze čovjekov opstanak na Zemlji, Papa u poglavlju naslovljenom ʺEkološki odgoj i duhovnostʺ poziva na ʺekološko obraćenjeʺ, svesrdno promičući tu sintagmu koju je prvi izrekao papa Ivan Pavao II.

Dio enciklike o ekološkom obraćenju papa Franjo završava rečenicama:

ʺPozivam sve kršćane da jasno i otvoreno pokažu tu dimenziju svojega obraćenja dopuštajući da snaga i svjetlo milosti koju smo primili budu vidljivi i u našem odnosu prema drugim bićima i svijetu oko nas. Na taj ćemo način moći njegovati ono uzvišeno bratstvo sa svim stvorenjima, koje je sveti Franjo Asiški tako blistavo utjelovio u svojem životu.ʺ