Traži

'Madonna di Porto Negato 'Madonna di Porto Negato 

'Madonna di Porto Negato', ikona drame migranata

L'Osservatore Romano donosi osvrt na sliku predstavljenu Papi koja, s pobožnošću i oštroumnošću istovremeno, zahtjeva hitnost da se prihvate oni koji traže azil i često bivaju odbijeni ili umiru na moru. Autor je slikar Giuseppe Martino iz Messine.

Giampaolo Mattei

Bilo bi lijepo kada bi Porto Negato bio samo mjesto koje je izmislio autor bajki kako bi ispričao "nezamislivo": da - u nehumanom svijetu - zaista može postojati zabranjena luka, sa zabranom uplovljavanja, posebno za djecu, žene i muškarce koji se utapaju. Bilo bi lijepo kada bi za ovom uznemirujućom metaforom za paradoks... posegnuo tek neki autor žarke mašte. I da, bilo bi lijepo da je Porto Negato mjesto koje se može naći samo na Google kartama bajki. Zato što je luka u samom svom identitetu otvorena. San koji se zove nada.

No upravo kada je uvidio da svaki dio obale može iznenada - i neljudski - uzeti grozno ime Porto Negato, slikar iz Messine Giuseppe Martino odlučio je reagirati, radeći ono što najbolje radi: slikati sliku. Ali nije odlučio zaplakati dok je to činio. Međutim, nije uspio suspregnuti svoje suze koje sadrže neizbrisivo sjećanje na slike onih koji umiru na moru, onih koji nisu prihvaćeni do te mjere da dovode svoje živote u opasnost. I da, u tom moru, jakim bojama, utisnutim na platno, završile su i njegove suze kao sicilijanskog umjetnika. To su suze solidarnosti koje se isprepliću dok ne postanu onaj isti plač djece, žena i muškaraca koji su umrli ili se i dalje utapaju na tom dijelu Mediterana. Ukratko, za Martina, rođenog 1948., slika posvećena "Madonni del Porto Negato" nije tek djelo u njegovom katalogu.

S tom svjesnošću da "to nije samo slika" zbog priče koju priča (i zbog suza koje je boje) - isusovac Felice Scalia ju je jučer predstavio papi Franji. Počevši izdaleka. I da, jer je Martino - kao i svi oni koji su rođeni i žive s pogledom na more - od malih nogu naučio davati "ti" pučkim i jednostavnim zazivanjima Gospe iz Porto Salvo. Riječi su to koje ponavljaju i pjevaju majke, žene, sestre i kćeri onih koji su brodovima, gotovo uvijek nesigurnima, krenuli u ribolov. Skromne su to molitve iz dubine utrobe, koje u svoje "karte" ne uključuju mjesto imena Porto Negato.

To su cjeloživotne molitve koje proizlaze iz iskustva puka sposobnog jasno osjetiti da se luka uvijek "rimuje" sa spasenjem. Ali ozbiljno, u konkretnosti mirisa barke. I to ne samo za, iako učinkovitu, duhovnu metaforu.

“Napominjući da je iznevjerila sigurnost luke koja je inače uvijek otvorena, posebno za one koji su u opasnosti... čovjek mora i čovjek s umjetničkim senzibilitetom, što radi? On plače! I komunicira talentima koje ima: kistom, paletom i platnom i... moli dok slika propitkuje sve, nitko nije isključen: kakvu nadu još ima današnji čovjek?“. I upravo je tim riječima otac Scalia "ispričao" sliku Papi.

Da, "kakvu nadu?" ako čak i sigurnost duboko ukorijenjene tradicije poput Porto Salvo nestane te prevlada Porto Negato? A ovo je još jedan naslov koji Martino odabire kao zaziv Marije sa zaljubljeničkom "drskošću" sina. "Zato što Marija također i iznad svega tu", u Porto Negato.

A, onda, ovdje je suština sakralnosti i denuncijacije – da, da, denuncijacije – koju je “vrištala” slika, s vrlo jasnim referencama na tragične vijesti i povijest umjetnosti.

Jasno je da je Maria di Porto Negato prikazana kao žena koju je Giuseppe Pellizza naslikao u prvom planu na slici “Il quarto stato”. A desnom rukom pokazuje na migrante koji se bore, na moru, da se ne utope.

Lijevom rukom Maria di Porto Negato drži Alana Kurdija, sirijskog dječaka (imao je samo 3 godine) koji je poginuo u ljeto 2015. u potonuću gumenjaka uz obalu Turske. I fotografiran je. Licem prema dolje u pijesku, u crvenoj košulji i plavim kratkim hlačama. Upravo tako ga je Martino naslikao, umjetnički podignutoga ​​s pijeska i povjerenoga Marijinom naručju.

A krupni plan slike je udarac ravno u trbuh: leš čovjeka, čovjeka "raspetoga" na vodi. Jer Martino je zamislio Mrtvog Krista (Andrea Mantegna) iz petnaestog stoljeća u tijelu čovjeka koji je u ljeto 2020. tjednima ostao plutati na Mediteranu. Zapravo smo svi tamo plutali.

Njegova supruga Silvana Salandra pomogla mu je u slikanju “Madonne di Porto Negato”. Ona je ta koja je sastavila molitvu koja neraskidivo prati djelo. Evo je: «Majko naša, ti si tamo, u moru, gdje se utapaju tvoja djeca. Stojiš na brodolomu našeg bratstva kao svjetionik u bijesu nečovječnosti, i pokazuješ nam kamo da požurimo da spasimo muškarce, žene, djecu, da spasimo sve nas. Ti si tamo, s njima, i vodiš prema zanijekanoj luci, da nas podsjetiš da smo braća, sestre, da moramo biti ogorčeni, svjedočiti solidarnost, prihvaćanje, zahtijevati i stjecati ​​samu svetost života. Na čelu redova odbačenih, tvoj nas tužan pogled priziva: "Učinite kao ja, pridružite mi se, zajedno se možete vratiti tomu da budete braća"».

Predstavljajući sliku u svetištu Capo Milazzo koji čuva spomen na brodolom svetog Ante Padovanskog kojeg su spasili ribari (svjedočanstvo Porto Salvo u zimu 1221. ...), te u crkvici Santa Maria della Scala u Messini, Silvana Salandra je dala "glas" moćnim slikama koje je naslikao njezin suprug: "Prikazana Djevica, koja oporavlja one koji se utapaju, koja spašava one koji nemaju otvorena vrata, ima pogled okrenut onima koji gledaju sliku, prema nama. Bolan je to pogled ne samo zbog onih koji se utapaju ili su već mrtvi, nego upravo zbog nas koji gledamo Djevicu koja oplakuje neuspjeh našeg bratstva".

(Vatican News – gm – bj)

14 veljače 2022, 14:12