Münchensko izvješće i Ratzingerova borba protiv zlostavljanja
Andrea Tornielli
Riječi korištene na tiskovnoj konferenciji predstavljanja izvješća o zlostavljanjima u Münchenskoj biskupiji, kao i sedamdeset i dvije stranice dokumenta posvećenog kratkom biskupstvu u Bavarskoj kardinala Josepha Ratzingera, u posljednjih tjedan dana ispunile su novinske stupce i izazvale čak i vrlo jake komentare. Umirovljeni Papa, uz pomoć svojih suradnika, nije bježao od pitanja odvjetničkog ureda koji je, s nakanom da sastavi neovisni izvještaj, naručila biskupija München. Pregledali su i ispitali vrlo dug vremenski period, počevši od biskupske službe kardinala Michaela von Faulhabera do sadašnje službe kardinala Reinharda Marxa. Benedikt XVI. odgovorio je s 82 stranice teksta, nakon što je uspio djelomično proučiti dokumentaciju biskupijskog arhiva. Očekivano, upravo su četiri i pol godine koje je Ratzinger proveo na čelu te bavarske biskupije monopolizirale pozornost komentara.
Neke od optužbi bile su poznate već više od deset godina i već su objavljivane u velikim međunarodnim medijima. Glede Ratzingera danas su sporna četiri slučaja, a njegov privatni tajnik Georg Gänswein najavio je da će Benedikt objaviti detaljnu izjavu nakon što završi proučavanje izvješća. U međuvremenu, međutim, može se ponovno snažno osuditi te zločine, što je Benedikt XVI. uvijek ponavljao, i podsjetiti na ono što je u Crkvi učinjeno posljednjih godina, počevši od njegova pontifikata.
Zlostavljanje maloljetnika je užasan zločin. Zlostavljanje maloljetnika od strane svećenika je vjerojatno još odvratniji zločin i to su neumorno ponavljala posljednja dvojica Papa: vapi za osvetom u očima Božjim da mališani trpe nasilje svećenika ili redovnika kojima ih roditelji povjeravaju da ih odgajaju u vjeri. Neprihvatljivo je da postanu žrtve seksualnih grabežljivaca skrivenih iza crkvene odjeće. Najrječitije riječi o tome ostaju one koje je izrekao Isus: tko god sablazni malene, bolje bi mu bilo da zaveže mlinski kamen oko vrata i baci se u more.
Ne može se zaboraviti da je Ratzinger – koji se već kao prefekt Kongregacije za nauk vjere borio protiv tog fenomena u posljednjoj fazi pontifikata svetog Ivana Pavla II., čiji je bio bliski suradnik – nakon što je postao Papa, proglasio vrlo oštre norme protiv klerikalnih zlostavljača, prave i zasebne zakone za borbu protiv pedofilije. Nadalje, Benedikt XVI. svojim je konkretnim primjerom posvjedočio o hitnosti promjene mentaliteta koja je toliko važna da se suprotstavi fenomenu zlostavljanja: slušati i biti blizu žrtvama od kojih se uvijek mora tražiti oprost. Zlostavljana djeca i njihova rodbina, umjesto da se smatraju ranjenim osobama koje treba prihvatiti i popratiti u hodu ozdravljenja, predugo su držani na distanci. Nažalost, često su odbacivani, pa čak i isticani kao "neprijatelji" Crkve i njezina dobrog imena.
Joseph Ratzinger sam je bio prvi papa koji se nekoliko puta susreo sa žrtvama zlostavljanja tijekom svojih apostolskih putovanja. Upravo je Benedikt XVI., pa i protiv mišljenja mnogih samozvanih "Ratzingerijanaca", predložio, usred oluje skandala u Irskoj i Njemačkoj, lice pokorničke Crkve, koja se ponizuje tražeći oproštenje, koja osjeća užasnutost, kajanje, bol, suosjećanje i bliskost.
Srž Benediktove poruke leži upravo u toj pokorničkoj slici. Crkva nije tvrtka, ne spašava se samo dobrom praksom ili aplikacijom strogih i učinkovitih pravila, premda su i oni neophodni. Crkva treba tražiti oproštenje, pomoć i spas od Jedinog koji ih može dati, do Raspetog koji je uvijek bio na strani žrtava, a nikada na strani krvnika.
S krajnjom jasnoćom, na letu prema Lisabonu u svibnju 2010., Benedikt XVI. prepoznao je da "patnje Crkve dolaze upravo iz Crkve, iz grijeha koji postoji u Crkvi. I to se oduvijek znalo, ali danas to vidimo na uistinu zastrašujući način: da najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego proizlazi iz grijeha u Crkvi i da Crkva stoga itekako treba iznova učiti činiti pokoru, prihvatiti pročišćenje, naučiti oprost s jedne strane, ali i potrebu za pravdom. Oprost ne zamjenjuje pravdu”. Tim su riječima prethodile i slijedile nakon njih konkretna djela u borbi protiv pošasti klerikalne pedofilije. Sve to ne može biti zaboravljeno ni izbrisano.
Rekonstrukcije sadržane u Münchenskom izvješću, koje – valja zapamtiti – nije sudska istraga ni konačna presuda, pomoći će u borbi protiv pedofilije u Crkvi ako se ne svedu na potragu za lakim žrtvenim jarcima i skraćenim presudama. Samo izbjegavanjem tih rizika mogu doprinijeti traženju pravde u istini i kolektivnom ispitivanju savjesti o pogreškama iz prošlosti.
(Vatican News – bj)
