Traži

Redovnice koje su postale žrtve, objavljena knjiga koja sadrži njihove priče

Objavljena je knjiga novinara Vatican Newsa Salvatorea Cernuzija pod naslovom "Il velo del silenzio. Abusi, violenze, frustrazioni nella vita religiosa femminile" ("Veo tišine. Zlostavljanje, nasilje, frustracije u ženskom redovničkom životu") u izdanju izdavačke kuće San Paolo. Donosimo predgovor knjizi koji je napisala sestra Nathalie Becquart, dotajnica Generalnog tajništva Biskupske sinode

Nathalie Becquart, Xmcj*

Ova knjiga svjedočanstava omogućuje da čujemo prečesto utišane vapaje i patnje posvećenih žena koje su ušle u redovničke zajednice kako bi slijedile Krista i našle se kao plijen u bolnim situacijama koje su većinu njih dovele da napuste redovnički život. Autor s empatijom sluša njihove priče kako bi dao glas tim ranjenim ženama koje se nastoje obnoviti i omogućio da se čuje njihovo iskustvo, njihova borba, njihova nada. Na taj način doprinosi povećanju naše svijesti o problemima zlostavljanja u redovničkom životu, dajući prednost slušanju žrtava koje se nisu osjećale prihvaćenima, poštovanima, priznatima i dobro praćenima u svojoj zajednici. Želim izraziti poštovanje tim ženama koje su hrabro pristale progovoriti i dati svoje autentično svjedočanstvo. Stoga ih moramo slušati, čuti i osvijestiti da posvećeni život u svojoj raznolikosti, kao i druge crkvene stvarnosti, može proizvesti i najbolje i najgore. Najbolje kada se redovnički zavjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti predlažu kao put ljudskog i duhovnog rasta, put sazrijevanja koji omogućava da sloboda osobā raste jer je “autoritet pozvan promicati dostojanstvo osobe”. Najgore je kada se redovnički zavjeti tumače i provode na način da se infantilizira, tlači ili čak manipulira i uništava ljude.

Stoga nas ova knjiga poziva da realnosti pogledamo u lice i kažemo istinu, da tražimo moguće načine da brižno pratimo osobe koje pate u redovničkom životu ili koje su ga napustile i moraju se obnoviti. Ali prije svega, da tražimo načine kako spriječiti te moguće pojave pomažući redovničkim zajednicama da sve više usvajaju sinodalni stil. Doista, kao što nas podsjeća prvi dio Pripremnog dokumenta sljedeće Sinode o sinodalnosti, koji definira kontekst ovog sinodalnog procesa: “Ne možemo, međutim, bježati od činjenice da se i sama Crkva mora suočiti s nedostatkom vjere i pokvarenošću također unutar sebe same. Osobito ne možemo zaboraviti patnju koju su doživjeli maloljetnici i ugrožene osobe ‘zbog seksualnog zlostavljanja, zlouporabe moći i savjesti koje je počinio znatan broj klerika i posvećenih osoba’. Pred nama je stalan izazov da ‘kao Božji narod preuzmemo na se bol naše braće i sestara koji su ranjeni u tijelu i u duhu’: predugo je vapaj žrtava bio vapaj koji Crkva nije znala dovoljno poslušati. To su duboke rane koje teško zacjeljuju, za koje nikada nećemo dovoljno tražiti oprost i koje predstavljaju, katkad goleme, prepreke koje nas priječe da nastavimo u smjeru zajedničkog hoda. Cijela je Crkva pozvana razračunati se s teretom kulture prožete klerikalizmom, koju baštini iz svoje povijesti, i s oblicima obnašanja vlasti na kojima su nakalemljene različite vrste zloporabe (moći, ekonomske, savjesti, seksualna zlostavljanja). Nezamislivo je ‘obraćenje crkvenog djelovanja bez aktivnog sudjelovanja svih sastavnica Božjega naroda’: zajedno molimo Gospodina ‘za milost obraćenja i mudrost duha da, kao odgovor na ta zlodjela zlostavljanja i zloporaba, izrazimo svoje kajanje i svoju odluku da se hrabro borimo’.

Stoga smo svi pozvani postati svjesni te pogrešne prakse poslušnosti i vršenja vlasti u Crkvi, koje su se, nažalost, pojavile i u župama, kao i u starim i novim zajednicama posvećenog života ili laičkim udrugama. Moramo poslušati snažan poziv pape Franje na pastoralno obraćenje, koji od nas zahtijeva da napustimo klerikalni model Crkve i uđemo u viziju sinodalne Crkve koja podrazumijeva slušanje i sudjelovanje svih, te preuzimanje zajedničke odgovornosti. Jer svi, kršteni, misionarski učenici, imaju jednako dostojanstvo i moraju se smatrati subjektima i akterima misije. Svi su, obdareni Duhom, pozvani dati da se čuje njihov glas. Kako bi nastavila naviještati Radosnu vijest evanđelja u današnjem svijetu, Crkva mora ponovno otkriti i provesti u djelo sinodalnost koja je dio njezine same naravi. Odnosno, razlučiti načine življenja te dinamike zajedništva, tog crkvenog “mi” koje poštuje i integrira različitost singularnog “ja”, to prihvaćanje i uvažavanje raznolikosti karizmi jer Duh Sveti govori u svakom od njih, a poslušnost u Crkvi uvijek mora biti zajedničko slušanje Duha.

U određenom smislu, Salvatore Cernuzio nam kroz ovu knjigu daje vrlo konkretnu percepciju onoga što je Kongregacija za posvećeni život u svom važnom orijentacijskom dokumentu “Za nove vinske mješine” (2017.) jasno istaknula, onaj izazov neophodne obnove i pravilne formacije u vršenju poslušnosti i autoriteta. U dokumentu se ističe: “U nekim slučajevima suradnju ne promiče “aktivna i odgovorna poslušnost” (29), već infantilna pokornost i skrupulozna ovisnost. Na taj se način dostojanstvo osobe može narušiti do razine poniženja. U tim novim iskustvima ili u drugim kontekstima, razlika između vanjskog i unutarnjeg foruma (foro esterno e interno) nije uvijek ispravno uzeta u obzir i propisno poštovana“ (30).

Stoga, u ovoj promjeni epohe u kojoj živimo, moramo priznati da: “Poslušnost i služenje autoritetu ostaju vrlo osjetljiva pitanja, također zato što su kulture i modeli prošli duboke, neviđene i, u nekim aspektima, možda čak i zabrinjavajuće transformacije, barem za neke. U kontekstu u kojem živimo, sama terminologija “nadređenih” (“superiori”) i “podređenih” (“sudditi”) više nije adekvatna. Ono što je funkcioniralo u piramidalnom i autoritarnom relacijskom kontekstu više nije poželjno niti moguće živjeti u osjetljivosti zajedništva našeg načina razumijevanja i želje da budemo Crkva. Treba imati na umu da istinska poslušnost ne može ne staviti poslušnost Bogu na prvo mjesto, kako autoriteta tako i onih koji se pokoravaju, kao što se ne može ne odnositi na poslušnost Isusa; poslušnost koja uključuje njegov vapaj ljubavi Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27,36) i Očevu šutnju ljubavi”.

Neka nam ova knjiga, koja nas poziva da pogledamo mračnu stranu nekih stvarnosti posvećenog života, pomogne da čujemo i provedemo hitni poziv pape Franje “svim zajednicama svijeta [da] posebno traže svjedočanstvo bratskog zajedništva da ono postane privlačno i osvijetljeno. Da se svi dive kako se brinete jedni za druge, kako se međusobno hrabrite i kako se družite“ (26).

* Dotajnica Generalnog tajništva Biskupske sinode

KNJIGA

Salvatore Cernuzio, Il velo del silenzio. Abusi, violenze, frustrazioni nella vita religiosa femminile, Edizioni San Paolo 2021, str. 208. Predgovor je napisala sestra Nathalie Becquart, uvod p. Giovanni Cucci SJ, a tu je i intervju s profesorom Toninom Cantelmijem i prilog profesora Giorgia Giovanellija.

(Vatican News – nb – bj)

26 studenoga 2021, 17:32