Prof. Gaetano Lettieri: Počeci Crkve i Konstantinova "oklada" na kršćanstvo
Istraživanje i opcija vjere – objasnio je profesor Lettieri – nisu u suprotnosti s novim i hrabrim metodama istraživanja. Car Konstantin je – rekao je – prepoznao "u univerzalnoj Katoličkoj Crkvi vjersku moć na koju se može okladiti".
Kako se poglavlje o caru Konstantinu uklapa u povijest Crkve?
Konstantin dolazi do kraja neizmjerno složenog procesa u kojem se protokatolička Crkva pojavljuje kao federalna unitarna struktura. Progoni careva, od Dioklecijana nadalje, identificiraju u Katoličkoj Crkvi jedinstveno kulturno tijelo i opasan ideološki subjekt. Katolička Crkva se doživljava kao izazov univerzalnoj kulturnoj hegemoniji Rima. Taj izvorni trenutak sukoba ukazuje na pojavu nove moći potpuno drugačijeg značenja. Tu federalnu protokatoličku Crkvu Rimsko Carstvo vidi kao kontradikciju s vrijednostima koje su utvrdile univerzalnu moć Rima.
Konstantin se, s druge strane, "kladi" na ovu novu "moć" i to je dobitna oklada...
Na neki se način "kladi" na kršćanstvo. To još nije trijumfalno kršćanstvo. Ali već se otkriva kao idealna moć, kao sposobnost tumačenja povijesti i odnosa s božanskim. Kao stvarnost sposobna predložiti novu osobnu etiku i pokazati vrlo snažnu mrežu solidarnosti koja je uvelike utjecala na pogane. To dovodi Konstantina do njegovog izbora koji je svakako odlučujući izbor.
Taj je izbor na neki način proročanski?
U istočnoj tradiciji Konstantin se čak smatra svecem. U zapadnoj danas postoji mnogo demitiziranija vizija lika Konstantina. Zatim postoje zapadnjačke legende koje ga iskupljuju. To su legende koje se odnose na lik Silvestra. U toj zapadnoj tradiciji, Konstantin se također otkupljuje jer se spominje kao onaj koji se podredio rimskom biskupu.
Do kojih novih ravnoteža može dovesti Konferencija "Istraživanje povijesti ranih stoljeća Crkve"?
Sviđa mi se riječ ravnoteža jer označava sile, pa i one divergentne, u odnosu na koje povijesne stvarnosti moraju pronaći točku posredovanja.
To također podsjeća na ono što potvrđuje papa Franjo, koji uvijek poziva na historiografsko otvaranje ...
Točno, u osnovi možemo reći da je točka ravnoteže pokušati prepoznati razloge u različitim pozicijama. To je možda bila i velika oklada koju je protokatolička tradicija, polazeći od svog identitetskog načela, uspjela dobiti: odnosno tražiti, koliko god je moguće, različite tradicije i zadržati ih u jednoj. S historiografskog gledišta nastojanje je dati glas i manjim kršćanstvima, pa i heretičkim kršćanstvima, te pokazati koliko su paradoksalno i oni bili važni za postizanje protokatoličke ravnoteže. Djelo povijesti, s te točke gledišta, maksimalno je pluralističko djelo osluškivanja razloga drugoga.
(Vatican news – al – bj)
