Pater Federico Lombardi: Poslanje Vatikanskoga radija u službi Pape (3. dio)

FEDERICO LOMBARDI

Iz Rima u svijet

Izbor je pape Wojtyłe bio pravi val novosti i poticaja za Crkvu, te je, naravno, utjecao i na Vatikanski radio koji je novi Papa, budući da je bio Poljak, dobro poznavao i cijenio zbog njegovog služenja narodima lišenima slobode. Vatikanski je radio velikom pažnjom pratio prve godine njegova pontifikata te je i tijekom dramatične audijencije 13. svibnja 1981. godine imao uključene mikrofone. Radijska kronika uživo o atentatu koju je vodio Benedetto Nardacci, i dalje je jedan od najupečatljivijih dokumenata u 90-godišnjoj povijesti Vatikanskog radija.

No pontifikat svetoga pape Ivana Pavla II. posebno pamtimo po čestim, vrlo dugim, međunarodnim putovanjima na sve kontinente, s nevjerojatnim brojem susreta, slavlja i govora (s više od 70 govora na iscrpljujućim putovanjima koja su trajala po 10 dana!). Vatikanski je radio tijekom tih putovanja uvijek bio aktivan, svoje je tehničare slao na lice mjesta, kako bi pomogli mjesnim tehničarima i pojačali uslugu prijenosa, te pomogli svojim urednicima koji su bili poslani izvještavati na različitim jezicima (u skladu sa zemljama koje je Papa posjećivao), napraviti svoje radijske izvještaje i izravne prijenose koji su se emitirali iz Rima, kako bi cijela Crkva mogla sudjelovati na hodočašću Pape koji je na putu. Čim je jedno putovanje završilo, moralo se početi pripremati drugo. No Vatikanskom je radiju postalo lakše, jer je upravo pater Tucci, 1982. godine, službeno zadužen za organizaciju Papinih putovanja. Pa i nakon imenovanja patra Borgomea, 1985. godine, generalnim ravnateljem, Palazzo Pio, odnosno sjedište Vatikanskoga radija i dalje je ostalo operativna baza, opremljena i učinkovita za patra Tuccija i njegove najbliže suradnike, monsinjora Emila Paula Tscherriga i dr. Alberta Gasbarrija, tako da su sve moguće informacije i naznake o Papinim putovanjima bile dostupne našoj „radijskoj kući“.

Služba koju je izvršavao Vatikanski radio u određenim je situacijama postala izuzetno važna. Čuven je slučaj prvoga putovanja pape Ivana Pavla II. 1979. godine u Poljsku, kada su vlasti na sve načine pokušavale ograničiti i manipulirati odjekom Papinih riječi, kontrolirajući poljske medije. Tom je prilikom emisije i programe Vatikanskoga radija uživo na poljskom jeziku pratio vrlo velik broj slušatelja, a poruka pape Wojtyłe širila se i nadilazila prepreke.

Papina su putovanja često bila, već od njihove pripreme, prilika za vrlo važne kontakte. Vatikanski radio više nije izvještavao za cijeli svijet samo iz Rima, nego je zajedno s Papom putovao po cijelom svijetu. To mu je omogućilo razviti svoju karakterističnu „filozofiju komunikacije“ u okviru „inkulturacije“ poruke koju je širio. Različita jezična uredništva nikako nisu smjela biti samo prevoditelji tekstova koje su drugi uredili, nego su s povećanjem svijesti o odgovornosti, morala nastojati govoriti ono što je trebalo reći na jeziku vlastite kulture. Štoviše, potpuno je nemoguće bilo htjeti „kontrolirati“ ono što se svakodnevno govorilo kroz desetke sati prijenosa koji su se ponekad odvijali istovremeno, na tridesetak različitih jezika... Voditelji su pojedinačnih sekcija morali dobro shvatiti svoje poslanje i hrabro poticati sposobnosti izražavanja svojih suradnika, kako bi smisao Papinih aktivnosti i riječi na prikladan način izrazili slušateljima čiju kulturu i uvjete nitko drugi u Rimu nije mogao poznavati bolje od njih.

U međuvremenu je pater Sesto Quercetti, koji se bio vratio iz Vijetnama i Tajvana, osamdesetih godina pokrenuo vijetnamski program koji će obavljati izvanrednu službu za katoličku zajednicu toga jezičnog područja, ne samo u informativnom smislu, nego i što se tiče katehetske, biblijske i teološke formacije. Slično je s kineskim programom koji je najduži program u danu; više od 40 minuta čitanja vrlo zgusnutih tekstova koji su svakodnevno brižno pripremani. To je vrlo naporan posao, lavina dragocjenih priloga za Crkve u teškoćama.

Broj je djelatnika Vatikanskoga radija, uključujući urednike i tehničare, krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, dosegnuo povijesni vrhunac; bilo ih je oko 400, više od 60 različitih nacionalnosti, s više od 30 jezika koji su se redovito koristili. To je bila izvanredna multikulturna zajednica komunikatora, malo zrcalo bogatstva i raznolikosti univerzalne Crkve u kojoj je Papa poliglot također našao one koji su mu pomagali u vježbanju kako bi izgovarao svoje govore i slao pozdrave na najrazličitijim jezicima. No i troškovi su porasli, i novi je ravnatelj programa, pater Federico Lombardi, tu činjenicu slušao od prvoga susreta 1991. godine, prilikom kojega je predstavljen nadređenima, te je njezino ponavljanje čuo bezbroj puta tijekom svih 26 godina svoje službe.

(Preveo: p. Ivica Hadaš)