Knjiga biskupa Galantina - Susretom nadvladati strahove i ravnodušnost
Paolo Fruffini, Ivica Hadaš - Vatikan
Paolo Ruffini, prefekt Dikasterija za komunikaciju, osvrnuo se na knjigu „Na granici“, biskupa Nunzija Galantina, ističući da je ona pomalo putovanje u sebe koje, iako nije naše, govori i o nama i o našem životu, pomaže nam da vidimo izvan neposrednog, izvan sadašnjosti koja bi mogla biti zaboravna i plašljiva. Uči nas da se ne bojimo, da se ne zatvaramo u udobnosti malih zatvorenih svjetova koji nas sprečavaju da vidimo druge ako nisu sasvim isti kao mi.
Jednom sam čitao o raspravi, ponekad i nadrealnoi, između dvojice najvećih znanstvenika prošlog stoljeća, Hansa Bethea i Lea Szilárda – rekao je prefekt Ruffini i primijetio – Kaže se da su njih dvojica razgovarali o mogućnosti vođenja dnevnika o stvarima koje su vidjeli i doživjeli, o ljudima koje su upoznali, o osjećajima i razmišljanjima koji su se pojavili. Čini se da je prvi rekao drugome – koji je namjeravao napisati dnevnik, no ne za sebe, nego Bogu za pamćenje – da njegov projekt nema mnogo smisla, jer vjerojatno „Bog već sve zna“. Kaže se da je Szilárd odgovorio: „Da, naravno, no ne zna moju verziju“.
Ta anegdota došla mi je na pamet dok sam čitao knjigu „Na granici“ koja je javni dnevnik, napisana po sebi, za Boga, za druge; gotovo kako bi potvrdila važnost traženja, i pronalaženja, vremena da se zaustavimo i razmislimo, kako bismo zabilježili što nam se događa i pamtili – rekao je prefekt Ruffini i napomenuo – to svakako znači da samo čuvajući zajedno svoja sjećanja s onima drugih, svoj identitet s onim drugih, samo ostajući vezani uz Boga, samo napuštajući vrtoglavicu samotnoga puta i bez stanke, samo tražeći svjetlo u tami kroz koju prolazimo, uspijeva se, ako se i ne vidi, sagledati istinu stvari i riječima vraćati smisao.
Jedna se riječ posebno provlači kroz tu knjigu: "granica" – rekao je prefekt Dikasterija za komunikaciju i nastavio – Po mišljenju nekih to je nužna granica, ono što nas razdvaja, što nas mora razdvajati i zaštititi. Pa i ako je cijena nemogućnost gledanja iznad Herkulovih stupova našega obzorja. Po mišljenju drugih – među kojima je biskup Nunzio – naprotiv, to je mjesto susreta između nas i ostalih; to je ono što nas ujedinjuje u mnoštvu, ono što naše identitete čini značajnima, svaki dijalog bogatim, obzorje beskonačnim, bez strane zemlje.
Druga je riječ „dijalog“ koji se, u vrijeme kada je monolog prečesto pravilo, često doživljava kao znak slabosti – rekao je prefekt Ruffini i objasnio – U toj se knjizi otkriva kako je istina upravo suprotno. Ni dijalog ni sučeljavanje, kada su autentični, evanđelje ne izjednačuju s duhom vremena. Dijalog nije želja za sintezom pod svaku cijenu. To je sposobnost slušanja, želja za znanjem.
„Dijalog“ i „granica“ dvije su riječi povezane i pogrešno predstavljene. Kada bismo samo pronašli vremena za zaviriti u svoj život, prisjetiti se onoga što smo doživjeli očima srca, jasno bi se očitovalo da je dijalog ono što uvijek tražimo i kako je granica često u nama. U smislu da mi moramo razabrati granicu dobra i zla, gledajući se iznutra. Mi smo ti koji odlučuju što će izići iz našeg srca, a što će ostati unutra – rekao je među ostalim Paolo Ruffini, prefekt Dikasterija za komunikaciju.
