Dijalog: Nužna opcija za poslanje Crkve u Kini
Sergio Centofanti, Bernd Hagenkord, Luka Ilić - Vatikan
Bilo da je riječ o klericima, laicima ili redovnicima, svi Kristovi učenici imaju poslanje, svugdje i u svakom dobu, biti svjetlo, sol i kvasac među narodima kako bi, promatrajući njihova dobra djela, svi mogli dati slavu Ocu koji je na nebesima. Može li poslanje Crkve u Kini biti išta drugačije?
Naime, neki su promatrači u posljednje vrijeme uočili znakove određenog zatvaranja Kine, osobito prema zapadnom svijetu, umjesto mirnog sučeljavanja. Drugi se pitaju kako Sveta Stolica može i dalje vjerovati u dijalog i pregovore, umjesto da usvoji stav prekoravanja ili otvorene kritike.
Iz brojnih intervencija Svete Stolice na međunarodnoj razini, posebno u kontekstu sukobā i krizā, može se vidjeti da je razlog sljedeći: gdje je veća udaljenost i opasnost za nerazumijevanje, dijalog nije samo prikladan nego i nužan. Nadalje, treba se imati na umu da Crkva ima odgovornost posebne skrbi o vlastitim vjernicima, naročito tamo gdje se nalaze u uvjetima izraženije patnje. Zapravo, djela koja bi se u slučaju drugih institucija mogla protumačiti kao znak „ugađanja“ ili čak „popuštanja“, za Crkvu su moralna dužnost i znak duhovne snage, što jasno odgovara zahtjevima Evanđelja.
Kako bi ostvarila to poslanje u Kini, Crkva nema potrebu tražiti političke povlastice: jedino na autentičan način treba biti ono što jest. U stvari, čak i u izvanrednim i ekstremnim uvjetima, kao kad joj nedostaje nužna sloboda, Crkva može pronaći način kako ostvariti svoje evanđeosko poslanje.
S druge strane, Crkvi u bilo koje doba i na bilo kojem mjesto nikad nije nedostajalo teškoća i križeva. Doista, treba se reći da ni danas ne postoje idealni uvjeti čak i u demokratski najnaprednijim zemljama.
Međutim, ono bez čega Crkva ne može i što se ni na koji način ne može nadomjestiti jest nedostatak vjere, ljubavi i nutarnjeg jedinstva. Iz tog razloga u Crkvi postoji posebna služba brige o jedinstvu vjere i ljubavi: Petrova služba koju vrši rimski biskup, Vrhovni svećenik.
Poslanje je Crkve u Kini, zemlji s gotovo 1,4 milijarde stanovnika, prije svega biti prisutna kao Crkva koja je ujedinjena i, prema tome, vjerodostojna. I da bude prisutna, gdje je to moguće, u životu kineskog naroda: u svakoj prilici, situaciji, okolini i u svakom povijesnom koraku, dijeleći njegovu sudbinu s poniznošću, ali također s dalekosežnim pogledom kršćanske nade kako bi stvorili bolju budućnost za čovječanstvo, koja je neodvojiva od budućnosti koju sâm Bog daje.
U naše smo doba suočeni s velikim izazovima: s izazovom globalizacije, unaprjeđenja blagostanja i kvalitete života; s izazovima za okoliš; s izazovima za mir i ljudska prava. Postoji uz to izazov sekularizacije izgrađenoj na konzumerizmu kao i državā koje tragaju za vlastitim interesima nauštrb drugih; tomu treba dodati izazov vjerske ravnodušnosti, marginalizacije slabih i onih koje je društvo odbacilo. Suočena s takvim izazovima, Crkva je pozvana biti prisutna, naviještati Krista koji je umro i uskrsnuo za život svijeta.
Izraženo na taj način, sve se čini jednostavnim i lijepim. Čovjek se pita kako bi se političke vlasti ikad mogle bojati kršćana ili kako bi im mogle postavljati toliko zapreka, vidjevši da kršćane potiču dobre nakane. Međutim, treba uzeti u obzir konkretne okolnosti u kojima Crkva živi. U tim okolnostima, moglo bi se dogoditi da se osude ne samo grješke i grijesi kršćana, nego bi se, barem na prvu, čak i njihova dobra djela mogla odbaciti.
Već neko vrijeme izgleda da kineske vlasti shvaćaju kako religija nije samo superstrukturni fenomen koji će nužno nestati zahvaljujući gospodarskom napretku i većoj socijalnoj pravdi, nego da je sastavni dio bivanja čovjekom. Iz tog razloga, istinsko religiozno iskustvo postaje životni čimbenik za skladan razvoj osobā i društva. Čak i u naprednom i složenom društvu trećeg tisućljeća, takva prisutnost očituje veliku životnost i sposobnost za obnovom.
U Kini se treba uzeti u obzir da prema tradicionalnom konfucijevskom filozofskom pogledu osim učenja vrijednosti kao što su dobrota, prijateljstvo, odgoj i poslušnost, postoji također ideja da država ima pravo vršiti najstrožu kontrolu nad svakim oblikom religije. S druge strane, povijest Kine 19. i 20. stoljeća uključuje pobune različitih društvenih i političkih krugova protiv vlasti tih vremena, u kojima su ulogu odigrali kulturni i religijski čimbenici. Ostavljajući po strani politički sud o tim povijesnim fenomenima, treba napomenuti da je to za posljedicu imalo zbunjenost i predrasude prema religiji, na štetu onih velikih vjerskih tradicija koje u sebi nemaju nikakve veze sa sektaštvom ili politizacijom religioznog osjećaja.
Kineska kultura i kinesko društvo pozvani su shvatiti kako su iracionalni ili fundamentalistički pristupi ljudskoj stvarnosti potpuno strani katoličkoj vjeri.
