Dijalog s Kinom: "Potpuno katolici i istinski Kinezi"

Sergio Centofanti, Bernd Hagenkord, Ivica Hadaš - Vatikan

U Kini postoje biskupi koji su kanonski nezakoniti i ostali kojima nedostaje državno priznanje. To je znak da u zemlji istovremeno postoje dvije zajednice kršćana – istaknuli su u jednom od niza svojih razmišljanja o dijalogu između Kine i Svete Stolice novinari Vatican Newsa, Sergio Centofanti i isusovac Bernd Hagenkord, te nastavili – Kada se pregovori pokreću u duhu dijaloga, to se radi da bi se riješili ti konkretni problemi te kako bi se prevladao taj nezdravi spoj i započela pozitivna obnova.

Kao što je poznato u međunarodnoj praksi, pregovori se država odvijaju u povjerenju i obično se objavljuju samo konačni rezultati. Zbog toga nisu poznate sve pojedinosti dijaloga između Svete Stolice i kineskih vlasti. Međutim, ako se na kraju postigne sporazum, možemo zamisliti da će on omogućiti Crkvi bilo da uspostavi jedinstvo pastoralnog vodstva u biskupijama u kojima postoje dvije zajednice, bilo da osigura brojnim biskupijama koje su odavno bez biskupa kako bi svaka od njih imala biskupa koji je odobren i priznat od Crkve i države.

Ne možemo očekivati ​​da će takav zahvat biti bezbolan. Nužno će biti onih koji će biti nezadovoljni, bit će trpljenja, odricanja i negodovanja, pa sve do mogućih novih napetosti. No, svi se nadamo da je ta vrsta „prolaza kroz ušicu igle”, na što je Katolička Crkva u Kini pozvana, pročišćivač i navjestitelj dobra. Neće biti pobjednika i gubitnika, a doprinos će se svih smatrati dragocjenim. Jer, kako je rekao kardinal Pietro Parolin: „tu nije riječ o jednom potezu spužve kojim bi se zanemario ili gotovo čudesno obrisala patnja koju su proživjeli mnogi vjernici i pastiri, nego da se pokuša uložiti ljudske i duhovne snage kako bi se uz Božju pomoć izgradila budućnost mira i zajedništva".

Ako se ponovno pokrene veće zajedništvo i jedinstvo Katoličke Crkve u Kini poštujući različite osjetljivosti, to će imati pozitivan odjek prije svega na sakramentalni i duhovni život vjernika koji su na putu kako bi bili uvijek i potpuno katolici te istovremeno istinski Kinezi.

Nadalje, moći će se osloboditi nove snage za djelovanje Crkve i za veći sklad u kineskom društvu. No, mnogo toga će ovisiti o predanosti i dobroj volji svih. Katolička prisutnost u Kini, u usporedbi s ukupnim stanovništvom i čisto brojčano, čini se da je prilično mala, ali je uvijek živa. Obnovljena evangelizacija mogla bi donijeti velike plodove, unatoč brojnim ograničenjima i kontrolama koje bi još trebale ostati, uglavnom zbog straha da religija može biti korištena izvana, što je pak izvor društvene nesigurnosti.

Ako je put građanskog priznanja jednog biskupa pitanje koje se odnosi na državu, na njezine zakone i postupke, kanonsko ozakonjenje odnosi se na Crkvu. Da bismo to razumjeli, potrebno je znati kako je izgrađena Crkva. Već je sveti Irenej opisao Crkvu kao duhovno zajedništvo koje naviješta i prenosi tradiciju koja dolazi od apostola po neprekinutom nasljeđu biskupa. To je apostolsko nasljeđe biskupa kao jamstvo tradicije, ono što čini samu Crkvu. No, istovremeno, Crkva je ta koja jamči apostolsko nasljeđe i istinsko biskupstvo kroz slobodno imenovanje Pape ili njegovu potvrdu zakonitog izbora.

Biskup, iako valjano zaređen, ne može obavljati službu osim u zajedništvu s nasljednikom svetoga Petra i ostalim biskupima koji djeluju u cijelom svijetu. Na Rimskom je biskupu, Kristovom vikaru i općem pastiru Crkve, da ozakoni ili ponovo punom katoličkom zajedništvu pripusti one koje smatra dostojnima i povjeri im pastoralnu službu.

U svezi s Kinom, sa sigurnošću se može reći: nova biskupska ređenja koja su se dogodila u Kini bez Papinog imenovanja, bila su nezakonita, ali valjana (osim u posebnim slučajevima). Katolička je Crkva u Kini uvijek ostala "jedna", i unatoč mnogim bolnim situacijama nepravilnosti, nikada se nije oblikovala kao "odvojena" od Rima. Također zato što u Crkvi u Kini nikada nije razrađeno doktrinarno stajalište odbijanja primata nadležnosti.

Potrebno je dodati još jedan podatak, naime, da su kineski biskupi koji su zaređeni na nezakonit način, uvijek imali jaku želju da budu u zajedništvu s Papom. Unatoč nepravilnosti stanja tih biskupa, priznanje njihove želje da budu u jedinstvu s Vrhovnim Svećenikom čini razliku između dva mišljenja koja su se sukobila posljednjih nekoliko godina. To su mišljenja onih koji su smatrali iskrenima nezakonite biskupe i koji su vjerovali u njihovo kajanje (makar i ne prihvaćajući neodgovarajuće ponašanje nekih), i onih koji ih nisu smatrali iskrenima i koji su ih često osuđivali.

Upravo zbog toga, kako je rekao kardinal Parolin, važno je da nitko trajno ne popusti „duhu protivljenja kako bi osudio brata“, nego da "svatko s povjerenjem gleda na budućnost Crkve, van bilo kakvog ljudskog ograničenja" – zaključili su citirajući Papinog državnog tajnika, novinari Vatican Newsa, Sergio Centofanti i isusovac Bernd Hagenkord.