Nismo kršćani ako ratujemo
Sergio Centofanti
Možda ćemo biti toliko ludi da krenemo u rat. Rat u Europi s nezamislivim posljedicama. Ali barem nemojmo se zvati kršćanima.
Igramo se vatrom. Možda nam nevidljivi ratovi nisu dovoljni, ti svjetski ratovi koji svake godine uzrokuju milijune umrlih od gladi i siromaštva, od bolesti koje se mogu izbjeći, od nasilja tolikih zaboravljenih sukoba, od svakodnevnih kriminala, od nesreća na poslu ili od tog skrivenog rata što se zove usamljenost, isključenost, iskorištavanje, ravnodušnost.
Zatim tu je rat kojeg više nismo svjesni: onaj protiv naše djece ubijene u utrobi svoje majke. Možda je to najnevidljiviji rat. Tko zna hoće li nas jednog dana potomstvo osuditi za taj tihi pokolj. Oni koji ne vide te velike ratove svoj mali mir uzimaju zdravo za gotovo. Ne osuđujmo sami sebe ponavljajući greške iz prošlosti.
Možda nam nije dovoljna pandemija koja je već šokirala cijelo čovječanstvo, ubijajući bez razlike, osiromašivši najsiromašnije i obogativši neke od najbogatijih. A danas same prijetnje ratom povećavaju siromaštvo mnogih i bogatstvo nekolicine.
Bijes i mržnja koji obilaze svijet zabrinjavajući su: napadi nasilja, riječi prijezira, eksplozije žestine. Vrijeđanja i uvrede među samim kršćanima zabrinjavaju. Isus je rekao da će nas prepoznati po ljubavi koju ćemo imati jedni za druge. Nasuprot tome, dovoljno je pogledati društvene mreže i blogove: često smo svjedoci neobuzdanih međusobnih sukoba i agresije, možda u ime istine i pravde. Sveti Pavao poručuje Galaćanima: "Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete" (Gal 5,15). Ali ako ratujemo s drugima koji vjeruju u Evanđelje, kako možemo tražiti od drugih da ne vode ratove?
Evanđelje od nas traži da ljubimo svoje neprijatelje, da dobrotom pobjeđujemo zlo. Čini se kao utopija. Možda ćemo biti toliko ludi da krenemo u rat. Ali barem nemojmo se zvati kršćanima.
(Vatican News – sc – bj)
