Al Tayyeb: Enciklika Fratelli tutti važna je i za muslimane
Andrea Tornielli
"Svatko od nas otkrio je veliki duhovni sklad i razmišljao o krizama koje pogađaju suvremenog čovjeka...". Ahmad Muhammad al Ṭayyeb, veliki imam džamije i sveučilišta Al Azhar u Egiptu, u danima svog boravka u Rimu gdje zajedno s papom Franjom i drugim vjerskim vođama sudjeluje u nekim važnim događajima, posjetio je i studije Vatikanskog radija – Vatican News i odgovorio na neka pitanja o svom odnosu s Papom, godinu dana nakon objavljivanja enciklike Fratelli tutti.
Prije svega, možete li nam reći kako se rodilo i razvijalo prijateljstvo s papom Franjom? Što za vas znači ovo prijateljstvo?
Podrijetlo se može pronaći u početku odnosa islama s kršćanstvom, kada je poslanik Muhamed u Abesiniju, gdje je vladao kršćanski kralj Negus, poslao svoje potlačene i siromašne drugove i sljedbenike koje su okrutno progonili pogani u Meki. Ovaj kralj je poželio dobrodošlicu muslimanima, pružio im utočište i zaštitu, a oni su se vratili na arapski poluotok tek nakon što je muslimansko društvo ojačalo. Stoga im je bilo teško, ako ne i nemoguće, trpjeti mučenje ili napustiti svoju vjeru. Taj odnos između kršćanstva i islama nastavlja se deset stoljeća, s usponima i padovima, ali i u najmračnijim trenucima, poput ratova i oružanih sukoba, dolazilo je do dijaloga. Srednjovjekovna filozofija bogata je ovim naslijeđem. U sadašnjem je razdoblju na Al Azharu osnovano povjerenstvo za dijalog sa Svetom Stolicom koje se nastavilo sastajati jednu godinu ovdje u Vatikanu, a potom sljedeće godine na Al Azharu. Djelovanje ovog povjerenstva prekinuto je na razdoblje od oko šest ili sedam godina, da bi ponovno počelo nakon izbora dragog brata pape Franje. Al Azhar je preuzeo inicijativu da mu čestita na izboru i dobili smo lijep odgovor od Franje. Odgovor koji nas je ohrabrio da ponovno započnemo odnose. I tako sam odlučio posjetiti Papu u Vatikanu, u svibnju 2016. godine. Tijekom ovog posjeta svatko od nas otkrio je veliki duhovni sklad i razmišljao o krizama koje pogađaju suvremenog čovjeka, a posebno siromašne, siročad, nemoćne, udovice, žrtve ratova i beskućnike. Taj sklad između njega i mene može ponuditi mnogo za ublažavanje ovih kriza. Od tog trenutka više nije bilo oklijevanja. Osobno nisam oklijevao pružiti ruku. Od prve minute našeg susreta s njim sam imao potvrdu da je on čovjek mira i humanosti par excellence. Stvari su išle dobro i u samo tri godine imali smo šest susreta. Na petom od njih potpisali smo Dokument o ljudskom bratstvu. Pojedinosti o ovoj temi mogu se pronaći u knjizi L’Imam, il Papa, e il percorso spinoso (Imam, Papa i trnovit put), koja je nedavno prevedena na talijanski, a koju je napisao moj student i sin, sudac Mohammad Abdelsalam.
Zašto ste se htjeli osobno posvetiti ovom dosad neviđenom putu?
Zahvaljujući mojoj formaciji na Al Azharu, a također i odrastanju u turističkom gradu Luxoru, od djetinjstva sam kroz arheološke nalaze faraona postao svjestan da se religija na iznenađujući način miješa sa znanošću i civilizacijom. Tako sam odrastao s uvjerenjem, koje mi sve do danas teče u venama, o iznimnoj važnosti religije u izgradnji civilizacija te u materijalnom i duhovnom razvoju. Također, o ulozi religije u čuvanju ovih civilizacijskih dostignuća, kako ne bi otišle u devijacije i postale zlo za čovjeka, i ne samo za čovjeka već i za životinje, biljke, pa čak i kamenje. Potom je s mojim studijima islamskih znanosti i usavršavanjem na teološkom fakultetu Al Azhara u meni rasla puna svijest o važnosti religije. Shvatio sam da poruka religije može donijeti željene plodove samo ako je naviještaju vjerni vjernici, najprije pomireni među sobom. Među onima koji donose ovu poruku ljudima mora postojati mir, sklad i suradnja. Jer ako među njima vlada podjela i sukob, oni onda nisu u stanju prenijeti poruku mira ljudima. Poznata nam je poslovica koja kaže: Tko nema nešto, ne može to ni dati. Stoga sam smatrao da bi Al Azhar trebao preuzeti inicijativu za komunikaciju s predstavnicima religija kako bi se prvo postiglo pomirenje među njima, a zatim se uputiti svijetu kako bismo objavili poruku mira. Shvatio sam da monoteističke religije koje su se javljale kroz povijest imaju samo jedan izvor, Boga, Slavnog, Svevišnjeg. Imamo jasne tekstove u Časnom Kur'anu koji govore da je ono što je Bog otkrio Muhamedu isto što i ono što je objavljeno Abrahamu, Mojsiju i Isusu. Postoji samo jedan izvor. Tu je sve što je korisno za čovječanstvo, poput vrednota, nauka i zapovijedi, koje se ne razlikuju između jedne i druge religije. To me je navelo da odem i da se stavim pored svoje braće i kolega predstavnika religija, da otkrijemo te zajedničke elemente, i hvala Bogu idemo pomireni prema puku, nadajući se da će to pomoći u ublažavanju boli današnjeg čovjeka.
Koji je doprinos enciklike pape Franje Fratelli tutti koji smatrate najznačajnijom? Je li ovo poruka koja zanima i muslimane?
Ova enciklika je svakako od ogromne važnosti, posebno u ovo doba, kako za muslimane tako i za nemuslimane. Mogu reći da se ova enciklika uklapa u okvire naših susreta i inspirirana je njima. Sam Papa to spominje, vjerujem u predgovoru. Enciklika ide u istom smjeru, dijaloga i suživota među ljudima: to je, ukratko, apel za primjenu moralnih načela religija za stvaranje pravog bratstva u kojem nema prostora za diskriminaciju na temelju različitosti religije, konfesije, rase, spola ili drugim oblicima netolerancije. Enciklika je korisna za muslimane, a istovremeno i za druge, jer kaže da smo svi mi braća i sestre. A Kur’an muslimanima kaže: Imate braću i jednaki ste u čovječanstvu. Mi kažemo da je čovjek sličan ili jednak meni i da mi je brat u čovječanstvu. On može biti brat u religiji, ali mi može biti i brat u čovječanstvu. Ovo je središte enciklike Fratelli tutti.
Što religije mogu konkretno učiniti za širenje mira, poštovanja, međusobnog razumijevanja i borbu protiv fundamentalizma koji, kroz mržnju i terorizam, vrijeđa ime Božje?
Religije se temelje na načelu međusobnog upoznavanja, razumijevanja i suradnje među ljudima te na sprječavanju mržnje, sukoba i ratova kad god je to moguće. U Časnom Kur'anu postoji obavezujuća pouka, ne samo za muslimane nego za sve, jer ajet počinje sa "O ljudi": „O ljudi, mi smo vas stvorili od muškog i ženskog roda i učinili smo vas narodima i plemenima kako biste se međusobno upoznali”. Svrha je stvaranja i raznolikosti koja je u njemu, dakle, međusobno upoznavanje. Ova opomena jedna je od zajedničkih točaka svih monoteističkih religija. Zamislimo svijet koji cijeni ovo božansko usmjerenje, a temelji se na načelu suradnje i međusobnog upoznavanja uz poštivanje različitosti. To je božanski zakon po kojem je Bog stvorio ljude. Čvrsto vjerujem da društvo koje primjenjuje ovo načelo u političkoj, ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj sferi ne može ni u jednom trenutku biti prisiljeno ući u sukobe ili ratove s drugima. Reći da su religije koje je Svevišnji Bog objavio bile uzrokom ratova u povijesti nije točno, jer ono što je poznato kao sukobi u ime religija uistinu su bili politički sukobi koji su ukrali ime religije opterećujući je korumpiranim tumačenjima poradi stjecanja svjetovnih osvajanja i interesa, koji nemaju veze, čak ni izdaleka, s pravom religijom. Moram reći da su oni koji danas šire mržnju među ljudima te prakticiraju nasilje i krvoproliće u ime religije ili Boga, lažovi i izdajnici religija čije zastave podižu, bez obzira na u ime koje religije doktrine ili konfesije govore.
Deklaracija o ljudskom bratstvu iz Abu Dhabija govori o promicanju ravnopravnosti muškaraca i žena i dostojanstva žene. Postoje zabrinjavajući znakovi koji pokazuju oživljavanje fundamentalizma koji ne poštuje to dostojanstvo. Kako se s tim može boriti?
Želim prije svega pojasniti da je ono što je objavljeno u Dokumentu o ljudskom bratstvu zapravo ono što islam utvrđuje s obzirom na poštivanje žena i potpuno poštivanje njezinih prava. Također potvrđujem da nitko ne može oduzeti ženi ni samo jedno od njenih prava, koja je ustanovio poslanik islama Mohammed, a koja se nalaze u jasnoj i jezgrovitoj rečenici: "Žene su jednake muškarcima". Nitko to ne može učiniti kada mi muslimani, od Marakeša do Džakarte, znamo i doista poznaju to i naša djecu u školama, da su se žene išle moliti sa Poslanikom u njegovu džamiju, vidjele Poslanika i on ih je vidio, te razmjenjivale pitanja s njim o vjeri i svijetu. Aiša, Prorokova supruga, majka vjernika, sudjelovala je u poučavanju i politici: ispravljala je ono što joj se činilo pogrešnim u razumijevanju nekih šerijatskih zakona od strane nekih sahaba, prorokovih drugova. To su dokumentirane činjenice, koje smo naučili i kojima poučavamo naše učenike na Al Azharu. Želim reći da, suočen s ovom istinom, nijedan musliman vjeran svojoj vjeroispovijesti ne može oduzeti ženama prava zajamčena islamom. Moramo reći da sve što se danas podiže na ovom polju nije ništa drugo do pobjeda zastarjelih i drevnih navika i običaja, koji štete zakonu islama i njegovim pravilima. Da budem iskren, međutim, govoreći o ovoj temi, također kažem da moramo biti oprezni i - u izrazu "ženska prava" - razlikovati između prava koja su oblikovale suvremene civilizacije zanemarujući vjerski moral i osjećaje ljudske prirode, i drugih prava koja su formulirana u društvima u kojima je religija čvrsta osnova za izgradnju njihove kulture i stilova života.
(Vatican news – bj)