Migranti i izbjeglice žrtve trgovanja ljudima
Martina Prokl Predragović
Trgovanju ljudima najčešće bivaju podložne marginalizirane skupine, poput migranata i etničkih manjina, pa šira javnost s time nije dobro upoznata, dok njihova sudbina ostaje skrivena od očiju javnosti, mehanizama prevencije, prepoznavanja i kažnjavanja ovih strašnih zločina.
Trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata su različiti fenomeni, stoji u Pastoralnim smjernicama o trgovnju ljudima Odjela za migrante i izbjeglice Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj.
Ipak, granica između krijumčarenja migranata i trgovanja ljudima postaje sve tanja. Posljednjih godina, u velikim migracijama, mnogi očajni ljudi, primorani nedostatkom dostupnih i legalnih alternativa – a i zbog sve restriktivnijih migracijskih politika, započeli su kao klijenti krijumčara da bi potom postali žrtve trgovaca. Kada se vladini i nevladini humanitarni programi nisu u mogućnosti nositi s brojem ljudi koji traži zaštitu ili preseljenje te kada se međunarodna humanitarna i razvojna pomoć smanjuje, krijumčari migranata, a potom i trgovci, organiziraju se vrlo lako i brzo kako bi iskoristili tuđi očaj i nesreću. U Hrvatskoj sluižbene statistike bilježe pedesetak slučajeva trgovanja ljudima godišnje, no pretpostavlja se da je stvarni broj i puno veći. Žrtve su uglavnom maloljetnici, u većoj mjeri djevojke koje se koriste za spolno zlostavljanje, dok muška populacija služi za radnu eksploataciju. Na razini EU je više od 60% žrtava seksualnog iskorištavanja, 15% drugih vrsta prisilnog rada i 15% aktivnosti poput prosjačenja ili uklanjanja organa. Gotovo tri četvrtine registriranih trgovaca ljudima su muškarci, većinom građani EU-a. Što se tiče regije, u BiH prevladava prisilno prosjačenje, a u Srbiji prostitucija.
Pitanje trgovanja ljudima povezanog s prisilnim migracijama kompleksno je i bolno pitanje, od kojeg ne smijemo okretati glavu. U spomenutim Pastoralnim smjernicama, koje je na hrvatski jezik prevela Isusovačka služba za izbjeglice, navodi se sljedeće: kako bi se spriječilo da ljudi pribjegavaju uslugama krijumčara i padaju u ruke trgovcima, prvo bi se trebalo osigurati da se oni ne osjećaju primorani napustiti svoje domovine. Dakle, najradikalniji oblik sprječavanja je podržavanje prava na ostanak u vlastitoj zemlji i mjestu porijekla i osiguravanje da ljudi ondje imaju pristup osnovnim dobrima i cjelovitom ljudskom razvoju. Osnovne ljudske potrebe često su još više izražene u situacijama oružanog sukoba ili nasilja što ih često prisiljava na bijeg bez minimalne pripreme ili zaštite. Kada su iz bilo kojeg razloga odlučili otići, ili su primorani na to, krijumčarenje i trgovanje mogu se spriječiti ako se pruže pristupačniji pravni putovi za sigurnu i propisnu migraciju.
