O Danteu Alighieriju 700 godina nakon njegove smrti

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Godine 2021. talijanska i svjetska književna i općekulturna javnost obilježava veliki jubilej – 700. godišnjicu smrti Dantea Alighierija.

Rođen je u svibnju ili lipnju 1265. u Firenci. Filozofiju je učio kod franjevaca, a retorici i gramatici podučavao ga je Brunetto Latini, tajnik Republike Firence i pobornik gvelfske stranke. Dante je zauzimao visoke položaje u gradskoj upravi, obavljao je za Firencu različite diplomatske službe, no kada su gvelfi izgubili vlast – prognan je, nakon čega je živio u Arezzu, Veroni, Ravenni i, vrlo vjerojatno, Parizu. Umro je u Ravenni sredinom rujna 1321.

Republika Firenca, koja je Dantea bila doživotno prognala zaprijetivši mu lomačom, pedesetak je godina nakon njegove smrti pozvala Giovannija Boccaccija da održi niz javnih predavanja o značaju Danteova djela ″Komedija″ (″Commedia″), kojemu je atribut ″božanstvena″ pridodao upravo Boccaccio.

U mladosti se Dante bio povezao s pjesnicima ″ljupkoga novog stila″(″dolce stil nuovo″) pa je prijateljevao s pjesnikom Guidom Cavalcantijem, kojemu je posvetio svoje prvo značajno djelo ″La vita nuova″. Dante se, nakon 12 godina zaruka, oženio Gemmom di Manetto Donati i s njome imao troje ili četvero djece.

Ali ključni događaj u njegovu životu zbio se 11 godina prije toga, kada je još kao dječak susreo Beatrice Portinari, koja se poslije udala za drugoga, a umrla je više od tri desetljeća prije Dantea. Beatrice je u ljubavno-religioznim stihovima Danteovim uzdignuta na razinu nadnaravnoga i nadzemaljskoga simbola. Njezina smrt izazvala je u Dantea krizu vjere, koju je prebrodio uronivši u filozofska i teološka proučavanja, čime je izbistrio odnos prema istini i pravdi, krjeposti i moralnoj svijesti.

U opsežnome epu ″Božanstvena komedija″ pjesnički genij opisuje imaginarno putovanje kroz pakao, čistilište i raj, na kojemu ga vodi najprije rimski pjesnik Vergilije, zatim Danteova besmrtna ljubav Beatrice i naposljetku mistik sveti Bernard iz Clairvauxa. Posrijedi je religiozno-didaktičko djelo dosljedne trojne strukture: sastoji se od dijelova ″Inferno″, ″Purgatorio″ i ″Paradiso″ s po 33 pjevanja, a prvi dio ima i uvodno pjevanje pa ih je ukupno 100. Sva tri dijela završavaju riječju ″zvijezde″ (″stelle″).

″Božanstvena komedija″ prožeta je simbolikom stupnjevitoga prolaza čovječanstva od grijeha do spasa, gdje susrećemo dojmljive opise konkretnih ljudskih sudbina, uz brojna zapažanja i filozofske refleksije o čovjeku i njegovu mjestu unutar kršćanskoga shvaćanja svijeta ili svemira, života i smrti. Posrijedi je izvanvremenski i nadvremenski ep, remek-djelo svjetske književnosti. Posebne pozornosti i citiranja vrijedna je misao američko-britanskoga književnika nobelovca Thomasa Stearnsa Eliota: ″Dante i Shakespeare podijelili su moderni svijet između sebe; trećega nema.″

Zanimljivo je spomenuti da Dante u ″Božanstvenoj komediji″, u XXXI. pjevanju ″Raja″, spominje hodočasnika koji došavši u Rim bude obuzet ushitom ugledavši lik Isusov na Veronikinu rupcu. Dante napisa da je ″možda iz Hrvatske″ (″forse di Croazia″). Završavamo citatom dotičnoga mjesta u prijevodu Mate Marasa: ″Kô taj što možda iz Hrvatske sada / dolazi našu Veroniku zreti, / što jē se s davnog ne nasiti glada, // već, dok se vidi, veli u pameti: / ′Gospodine moj Kriste, Bože pravi, / takav li dakle bješe lik tvoj sveti?′″