Osvrt na knjigu "Daleko je bapska"
Marito Mihovil Letica - Zagreb
″Ljubav spaja, a Mržnja razdvaja″, govoraše starogrčki filozof Empedoklo. Umnogome empedoklovski, ali još većma ivanovski, pavlovski te ponajvećma u duhu sv. Franje Asiškoga napisao je teolog i prevoditelj Svetoga pisma fra Ljudevit Rupčić ovu misao: ″Ljubav njiše kolijevke, a mržnja kopa grobove.″
Rečena misao dr. Ljudevita Rupčića istaknuta je kao osobiti moto na početku knjige ″Daleko je Bapska″, podnaslovljene ″Ljubav sve pobjeđuje″, kojoj je autor, odnosno zapisivač (kako on sâm kaže) Ivan Čaljkušić Šimaka, rođen 1946. u Opancima kraj Lovreća u Imotskoj krajini, danas umirovljeni pravnik i aktivni književnik nastanjen u Zagrebu. ″Daleko je Bapska″ jest priča, veli u uvodnoj besjedi njezin zapisivač Čaljkušić, koja ″izranja iz dubina prošlosti, a sastoji se od više životnih sličica poslaganih u pretincima pamćenja koje se iznose na vidjelo kao zapisi o manje-više običnim ljudima i događajima o kojima šuti ili koje zaobilazi ʹslužbenaʹ povijest jer su izvan njezina vidokruga, a zbili su se u rasponu od preko četiri stotine godina.″
″To je priča″, nastavlja Čaljkušić, ″o životu između čekića i nakovnja, o ljubavi i mržnji, o dobru i zlu, o istini i laži, o vjeri i nevjeri, o pravdi i nepravdi, o radosti i žalosti, o poniznosti i oholosti, o darežljivosti i škrtosti, o grijehu i oprostu, a nadasve vapaj za zaštitom života od začeća do prirodne smrti.″
Glavni lik i pripovjedač jest Ante Čaljkušić Šimaka, otac Ivanov. On, kako čitamo u uvodu, ″spontano pripovijeda o zgodama i nezgodama iz svoga vlastitoga života i života drugih ljudi i tako ʹkockiceʹ svojih doživljaja i sjećanja slaže u životni mozaik kao svojevrsni duhopis. Njegovo pripovijedanje ne teče kronološki pravocrtno i linearno, nego spiralno i asocijativno, onako kako mu što dolazi na pamet. Nižu se tako, kao na filmu, sjećanja na ljude i događaje, iskristalizirana u pričama, anegdotama i legendama koje su satkane od jave i sna, zbilje i mašte.″
Ivan Čaljkušić u knjigu uvodi i lik dobroga fratra Frane Petričevića, čovjeka obilježena milošću, čije je propovijedi djelomično ″rekonstruirao″ prema sjećanjima svojega oca Ante, Katekizmu Katoličke Crkve i Bibliji.
Ante i Mara bijahu mladić i djevojka koji su se zavoljeli i odlučili oženiti, ali se toj odluci usprotiviše njihovi najbliži. Stoga je mladi par napusto Imotsku krajinu, krševito Zabiokovlje, i doselio se u ravnu Slavoniju, u Bapsku. Slijede odlomci koji govore o njihovu dolasku u Bapsku, a to literarno tkanje u isti mah svjedoči o piščevoj gipkoj sintaksi, rečenicama skladnim i izbrušenim, o zamjetnom njegovu umijeću opisivanja i pripovijedanja, o tankoćutnom osjećaju za detalje, za pojavnosti svjetla i zvuka, te o piščevoj sposobnosti da zajedno s pojedinostima zahvati cjelinu u svoj njezinoj egzistencijalnoj dramatičnosti kojoj se kao razrješenje nadaje dodir i obuhvat istinske i životodajne kršćanske ljubavi:
″Gotovo istodobno s našom pjesmom oglasi se jutarnji bruj zvona sa crkve sv. Jurja i u skladnu kontrapunktu razlije ponad cijele Bapske. I baš u tom času zvonik zablista obasjan ranim jutarnjim suncem koje se probilo kroz raskinute sivobijele oblake, kao da nam time želi izraziti dobrodošlicu. Stojimo tako na pragu Bapske u nekom posebnom raspoloženju s bezbroj pitanja koja počeše navirati kao pčele iz košnice: ʹSada je jutro. Gdje ćemo biti u podne, a gdje na kraju dana 'kad dan izdahne i sjene se spuste'? Ako nas Nina ne primi, gdje ćemo prenoćiti? Što će biti sutra, a što idućih dana koji slijede? Je li Nina preživjela rat? Ako jest, je li još uvijek sama ili, možda, s nekim živi? U ovom drugom slučaju neće nas moći primiti.ʹ / Kad s tim pitanjima stigosmo pred Nininu kuću, Nina upravo na izlasku, zaključava kućna vrata. Ja je pozdravim i upitam: ʹSjećate li me se, gospođo?ʹ Kad je potvrdila da me se sjeća, ja joj rekoh zašto smo došli i upitah može li nas primiti. Ona bez riječi pristade, zatim otključa i širom otvori vrata i potom nas radosno uvede u kuću. Toga smo časa osjetili da nam je Nina otvorila vrata svoga srca i u njemu nas udomila.″
Ta zgoda neotklonjivo podsjeća na događaj iz ″Djela apostolskih″, kada je Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire, prva europska kršćanka, primila sv. Pavla i njegove pratitelje u svoj dom, izgovorivši pritom riječi: ″Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu″ (Dj, 16,15).
Nina je primila u svoj dom piščeve buduće roditelje. Za mater Maru pisac kaže da je ″junakinja, koja je u potpunom predanju i poniznoj ljubavi kao svijeća dogorjela žrtvujući se za druge. Neka joj Gospodin bude nagrada!″
Nakon odlomka o Nininu gostoprimstvu, zapisivač Ivan Čaljkušić navodi riječi iz propovijedi fra Frane: ″Ljudsko je srce središte ljubavi i mržnje, dobra i zla. [...] Postoji samo jedna općenito obvezujuća zapovijed, koja u sebi sadrži sve druge moralno ispravne zapovijedi, a ona glasi: ljubiti, samo ljubiti.″
Ovaj duhopis, kako ga je njegov duhom prožeti zapisivač Ivan Čaljkušić s potpunim pravom nazvao, svjedoči o duhovnosti, ali i o duhovitosti zabiokovskoga čovjeka. Čut ćemo jednu zgodu:
″Naši ljudi vječiti putnici... Moj stric Mate zvan Baja za vrijeme stare Jugovine galantario bez dozvole. Uhvate ga žandari u Srijemu. Traže dozvolu. On u novčaniku drži ʹcertifikatʹ o prodaji krave i taj certifikat pruži žandarima kao dozvolu za galantarenje. Na njemu latinicom piše ʹžuta kravaʹ. Žandari drže certifikat, gledaju u nj, ali ne znaju latinicu. / – Kako se zoveš? – pitaju žandari. / – Evo pročitajte! – odgovara stric upirući prstom gdje piše ʹžuta kravaʹ. / – Pročitaj ti! / – Žuja Sava – pročita stric i tako žuta krava postade Žuja Sava. / – Srećno! – zadovoljni odgovorom rekoše žandari i stricu vrate certifikat.″
Knjiga Ivana Čaljkušića Šimake ″Daleko je Bapska″ objavljena je 2015. u Zagrebu. Izdavač je Studio Moderna, a suizdavač Betlem. Valja reći i to da je ilustrirana slikama akademskoga kipara i sveučilišnoga profesora Krune Bošnjaka. ″Daleko je Bapska″ iskazuje se višestrukom vrijednošću – etnografskom i folklorističkom, povijesnom i dokumentarističkom, duhovnom i književnojezičnom – te zavrjeđuje jasno izrečenu pohvalu.
