Beta verzija

Cerca

Vatican News
Bitka kraj mjesta Záblatí u Češkoj, 1619. Bitka kraj mjesta Záblatí u Češkoj, 1619. 

O sudjelovanju Hrvatâ u Tridesetogodišnjem ratu i posljedicama toga rata za njemačke zemlje

Marito Mihovil Letica pripremio je prilog o sudjelovanju Hrvatâ u Tridesetogodišnjem ratu i posljedicama toga rata za njemačke zemlje

Marito Mihovil Letica - Zagreb

U prethodnome prilogu bilo je riječi o uzrocima i povodu izbijanja Tridesetogodišnjeg rata, toga velikog europskog sukoba koji zbog rasprostranjenosti, broja uključenih država i mnogobrojnih žrtava, ne samo vojnika nego i civilnoga pučanstva, nerijetko nazivaju ″svjetskim ratom prije Prvoga svjetskog rata″.

U Tridesetogodišnjem ratu, koji je trajao od 1618. do 1648., stanovništvo Njemačke doslovno je prepolovljeno – prije rata imale su njemačke zemlje između 20 i 25 milijuna stanovnika, a nakon njega između 10 i 15 milijuna. Njemačka je uz to ostala razdijeljena, s plamtećim antagonizmima između katolika i evangelika, što je dovelo do njezina nazadovanja. Upropaštena demografski i gospodarski, postala je Njemačka drugorazrednom u Europi. To njezino dvostoljetno zaostajanje za Francuskom i Engleskom (poslije Velikom Britanijom), državama koje su bogatstvo umnogome crpile iz svojih kolonija, uzrok je povijesnog deficita njemačkih zemalja, a to je krajem 19. stoljeća potaknulo njihovu snažnu militarizaciju. Oba svjetska rata možemo shvatiti kao pokušaj Njemačke da postane svjetska i kolonijalna sila, što joj je bilo onemogućeno velikim dijelom zbog stradanja i razaranja u Tridesetogodišnjem ratu.

Nipošto se ne bi smjelo zaobići sudjelovanje Hrvata u dotičnome ratu. Hrvatski ratnici vojevali su praktički na svim bojištima – od Baltičkoga mora do Bavarske, od Ugarske do Francuske, čak do okolice Pariza.

Zanimljivo je da vojnici koji bijahu poznati pod općim imenom ″Krovaten″ ili ″Krabaten″ nisu svi u narodnosnom smislu bili Hrvati, premda većina njih jest. Pod imenom ″Krovaten″ borili su se uz Hrvate i pripadnici inih naroda: Poljaci, Ugri, Kozaci i drugi, velikim dijelom kao plaćenici. Svi su oni ratovali, može se reći, ″na način Hrvatâ″. A to najčešće podrazumijeva pokretnu, brzu i prodornu laku konjicu. Na njezinim krilima Hrvati su hitro presretali neprijatelja, odvajali dijelove njegove vojske od glavnine, hvatali neprijateljske izvidnice i glasnike, izviđali iza neprijateljskih crta, prekidali njihove opskrbne pravce, započinjali i okončavali sukobe. Treba spomenuti barem neke među brojnim bitkama u kojima sudjelovahu Hrvati. Istaknuli su se u bitki kraj mjesta Záblatí u Češkoj 1619. godine, za opsade Magdeburga 1631. preplivali su na konjima Labu i prvi prodrli u grad, a kada je 1632. u bitki kod Lützena izgubio život švedski kralj Gustav II. Adolf, pronio se glas da su ga ubili Hrvati.

Zaduženi za specijalne zadaće, Hrvati bijahu, mogli bismo kazati, nekovrsni ″komandosi″ onoga vremena. Naraštajima prisutni na vazda nemirnome turskom pograničju, na području banske Hrvatske i Vojne krajine, hrvatski vojnici stekli su ratničke vještine u neprekidnim borbama s Osmanlijama, usvojivši i usavršivši njihov način ratovanja.

Zbog svega su Hrvati nakon Tridesetogodišnjeg rata došli na dobar glas kao više nego hrabri, vješti i pouzdani vojnici. Nije poznato je li istina ili pak legenda da je Napoleon rekao ″Dajte mi sto tisuća Hrvata i osvojit ću svijet″, ali je nedvojbeno da su hrvatski plaćenici stekli istaknuto mjesto na dvoru francuskih kraljeva. Također je činjenica da habsburški je carski general Albrecht von Wallenstein, kojega povijest pamti kao jednoga od najistaknutijih vojskovođa u Tridesetogodišnjem ratu, inzistirao na hrvatskim postrojbama jer su znatno pouzdanije od ugarskih, koje se i prije završetka bitke raštrkaju za ratnim plijenom, i učinkovitije od njemačkih, kojima zbog teškog oklopa nedostaje brzina i pokretljivost.

No također treba reći da su Hrvati došli i na zao glas kao okrutni pa i čudovišni, premda nisu postupali ništa gore nego druge vojske. Jedan od najstarijih stereotipa o Hrvatima, koji se dugo provlačio kroz povijest, a nije u Europi zaboravljen ni danas, jest upravo taj: Hrvati su ratoborni, hrabri i okrutni. Uz stereotipe idu ruku pod ruku i brojne narodne predaje i legende o tim strancima s ruba Habsburškoga Carstva.

Kralj Gustav II. Adolf znao je reći da Hrvatima ni sâm vrag ne bi utekao na bojištu. Kada je dotični švedski vladar poginuo, počele su među Šveđanima i Nijemcima kružiti priče da mu nitko drugi nije mogao doći glave nego Hrvati. Ispredale su se legende da na Hrvate ne vrijedi pucati jer im tanad iz puščanoga naboja ne može nauditi. Navodno su za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata i nakon njega majke u njemačkim protestantskim sredinama plašile svoju djecu riječima: ″Ako ne budeš dobar/dobra, doći će Hrvat i odnijet će te!″ Nadalje, može se pročitati u literaturi, napisanoj ponajvećma na hrvatskome i njemu srodnim južnoslavenskim jezicima, da na protestantskoj katedrali u Magdeburgu stoji natpis ″Čuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata″ – ali toga natpisa na magdeburškoj katedrali nema... Nekima je očito stalo fikciju prikazati kao fakciju.

U svemu tome kao jedno od objašnjenja treba spomenuti da su Hrvati već svojim izgledom – umnogome neobičnim i egzotičnim te u isti mah zastrašujućim – bili pojam neke nepoznate drugotnosti koja dolazi s dalekih i surovih balkanskih margina. Veliki brkovi i krznene kape bijahu njihova prepoznatljiva osobitost. Odore, oružje i vojnička oprema Hrvatâ velikim su dijelom nalikovali turskima. K tome originalnost i posebnost bijaše rubac oko vrata zavezan u uzao. Imao je taj odjevni predmet uz dekorativnu i druge namjene, praktične: mogao je štititi vojnike od udisanja dima i služio je za omatanje rana.

Hrvatski vojnici koji su kao plaćenici ušli nakon Tridesetogodišnjeg rata u francusku službu, nosili su takve rupce. To se kralju Luju XIV. toliko svidjelo da je imao posebnoga dvorjanina koji mu je svaki dan donosio novi rubac. Od francuske riječi za Hrvata – ″Cravate″ ili ″Croate″ – nastala je riječ ″kravata″. Zahvaljujući Francuzima taj je odjevni predmet postao i do danas ostao dijelom otmjenoga odijevanja muškaraca sa svih kontinenata. Pa možemo primijetiti da su, recimo to tako, okrutni Hrvati i ne htijući dali trajan biljeg posvudašnjoj kulturi odijevanja, eleganciji i modi.

Povijest kravate trebali bismo kao narod i država maksimalno iskoristiti u promidžbene i turističke svrhe. Četristota godišnjica početka Tridesetogodišnjeg rata nadaje se pravom za to prigodom.

O sudjelovanju Hrvatâ u Tridesetogodišnjem ratu i posljedicama toga rata za njemačke zemlje
06 svibnja 2018, 17:55