Franjino pismo i presedan Pavla VI.

Franjo poput Pavla VI. Papa je u razgovoru za španjolske novine ABC želio otkriti da se ponio poput svog prethodnika iz Brescie kojeg je sam proglasio svetim. I kaže da je tadašnjem državnom tajniku Tarcisiju Bertoneu dao pismo s odricanjem u slučaju „zdravstvene zapreke“. Ne znamo točan datum tog dokumenta, ali spominjanje Bertonea kao državnog tajnika Svete Stolice smješta ga u prve mjesece pontifikata, budući da je već u listopadu 2013. Pietro Parolin preuzeo ulogu glavnog suradnika rimskog biskupa. Franjina gesta slijedi gestu pape Montinija. Nekoliko je svjedoka u proteklim desetljećima govorilo o pismima odricanja Pavla VI., ali ona sve do svibnja 2018. nisu bila javno objavljena. To je učinio regent Papinskog doma, mons. Leonardo Sapienza, proučavatelj Montinija i autor mnogih knjiga o papi koji je vodio Crkvu od 1963. do 1978., koji je dovršio Drugi vatikanski ekumenski koncil i vodio prvih trinaest godina njegove primjene. Knjiga koja sadrži te dokumente Pavla VI. naslovljena je „La barca di Paolo“ (Edizioni San Paolo).

Na tim stranicama čitamo: „Mi, Pavao VI... izjavljujemo, u slučaju bolesti za koju se pretpostavlja da je neizlječiva, ili da je dugotrajna... ili u slučaju druge ozbiljne i dugotrajne zapreke... da ćemo se odreći“ ... „naše službe“. Pismo je napisano vrlo jasnim rukopisom pape Montinija i nosi datum 2. svibnja 1965., što znači da ga je Papa napisao rukom ne kad je bio star ili bolestan, nego samo dvije godine nakon njegovog izbora, dok je Koncil još uvijek bio otvoren. Tim tekstom Papa želi zaštititi Crkvu od njezine duge nesposobnosti: pismom prijevremenog odricanja, koje je u tom slučaju bilo predano kardinalu dekanu kako bi on mogao upoznati ostale kardinale o tome, kako bi mogao proglasiti da Papa više ne vlada.

Pisma pape Montinija zapravo su dva, jer uz ono s odricanjem ide i jedno popratno upućeno državnom tajniku – koje svakako predstavlja snažniji tekst. A znakovito je da je taj dokument komentirao i papa Franjo, koji u prilogu objavljenom u knjizi koju je uredio Sapienza piše: „S divljenjem čitam ova pisma Pavla VI. koja mi se čine poniznim i proročkim svjedočanstvom ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi. I to je još jedan dokaz svetosti tog velikog pape ... Ono što mu je važno jesu potrebe Crkve i svijeta. A papa spriječen teškom bolešću ne bi mogao dovoljno učinkovito vršiti svoju apostolsku službu”.

Tekst glavnog pisma, „povjerljivog“ i upućenog dekanu svetog kolegija, na zaglavlju papira s papinskim grbom, počinje ovim riječima: „Mi, Pavao Šesti, po božanskoj Providnosti rimski biskup i pontifeks sveopće Crkve, u prisutnosti Presvetog Trojstva, Oca, Sina i Duha Svetoga, – zazivajući ime Isusa Krista, našega Učitelja, našega Gospodina i našega Spasitelja…”. Slijedi povjeravanje Mariji i Josipu. Zatim tekst stvarnog odricanja, s detaljima. „Izjavljujemo: u slučaju bolesti, za koju se pretpostavlja da je neizlječiva ili dugotrajna, a koja nas sprječava da zadovoljavajuće vršimo zadaće naše apostolske službe; ili u slučaju druge ozbiljne i dugotrajne zapreke koja bi za to bila jednaka prepreka, odreći ćemo se naše svete i kanonske službe, kako rimskog biskupa tako i poglavara iste svete Katoličke Crkve, u ruke kardinala dekana... prepuštajući njemu, zajedno barem s kardinalima nadležnima za dikasterije Rimske kurije i s našim kardinalom vikarom za grad Rim... ovlast da prihvati i provede naše odricanje, koje nam sugerira samo veće dobro Svete Crkve“. Na dnu vlastoručni potpis i datum, „pri Sv. Petru, na nedjelju Dobroga Pastira, II. po Uskrsu, 2. svibnja 1965., II. našega pontifikata“.

Zanimljivo je primijetiti da Pavao VI. ne piše samo o bolesti, nego i o mogućnosti „druge ozbiljne i dugotrajne zapreke“. Naglašavanje je to koje se, kako su sugerirale razne ličnosti iz Montinijeva najbližeg okruženja, može povezati s onim što je, prema nekim autoritativnim svjedocima, svojevremeno utvrdio Pio XII.: svoje odricanje u slučaju Hitlerove otmice u kulminacijskoj fazi Drugog svjetskog rata. To bi omogućilo kardinalima da se sastanu, možda u nekoj neutralnoj i sigurnoj zemlji, kako bi izabrali novog rimskog biskupa, umjesto onoga koji je postao zarobljenik nacističkog diktatora.

Naposljetku, valja napomenuti da je i u slučaju Pavla VI. i u slučaju Franje riječ o „preventivnom“ pismu, odnosno vezanom uz činjenicu da se Papa nađe u situaciji koja onemogućava mogućnost slobodnog odricanja i pri punoj savjesti. Radi se, dakle, o pismima koja nemaju nikakve veze s odricanjem Benedikta XVI. koje se dogodilo prije gotovo deset godina.

(Vatican News; at; bj)