Papa: Vjera nije "uspavanka" nego oganj upaljen kako bismo djelovali
Osvrćući se u podnevnom nagovoru na Evanđelje današnje liturgije papa Franjo je primijetio da nas se jedan Isusov izraz uvijek dojmi i tjera da se nad njim zamislimo. Dok je bio na putu sa svojim učenicima, Isus kaže: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ (Lk 12, 49). O kakvom ognju govori? I kakvo značenje te riječi imaju za nas danas, taj oganj koji donosi Isus? – upitao je Papa.
Kao što znamo, Isus je došao donijeti na svijet evanđelje, to jest radosnu vijest o Božjoj ljubavi prema svakom od nas. Zato nam poručuje da je evanđelje kao oganj, jer je to poruka koja, kad prodire u povijest, spaljuje stare ravnoteže života, spaljuje stare ravnoteže života – ponovio je Papa te nastavio - stavlja pred nas izazov da izađemo iz individualizma, da nadvladamo sebičnost, da prijeđemo iz ropstva grijeha i smrti na novi život Uskrsloga, uskrsloga Isusa.
Evanđelje ne daje lažni intimistički mir, nego raspiruje nemir koji nas tjera da krenemo na put, potiče nas otvoriti se Bogu i braći – objasnio je Sveti Otac. Ono je poput ognja: dok nas grije Božjom ljubavlju, želi sažeći naše egoizme, rasvijetliti tamne strane života – koje svi imamo – uništiti lažne idole koji nas čine robovima.
Na tragu biblijskih proroka – sjetimo se primjerice Ilije i Jeremije – Isus gori vatrom Božje ljubavi i, da bi se ona rasplamsala u svijetu, razdaje samoga sebe, ljubeći do kraja, sve do smrti, i to smrti na križu (usp. Fil 2, 8). Ispunjen je Duhom Svetim, kojega se uspoređuje s ognjem, a svojim svjetlom i svojom snagom otkriva milosrdno lice Božje i daje puninu onima koji se smatraju izgubljenima, ruši barijere marginalizacije, liječi rane tijela i duše, obnavlja religioznost svedenu na izvanjske prakse. Zbog toga je oganj; mijenja, pročišćava – istaknuo je Papa.
Što, dakle, te Isusove riječi znače za nas, za svakoga od nas – za mene, za vas, za tebe – što za nas znači ta Isusova riječ o ognju? – upitao je. Poziva nas da ponovno zapalimo plamen vjere, kako ona ne bi postala sporedna stvarnost, ili sredstvo individualne dobrobiti, koje nas tjera da bježimo od izazova života i od obveza u Crkvi i društvu. Naime – govorio je jedan teolog – vjera u Boga nas „umiruje, ali ne onako kako bismo mi to htjeli: to jest, ne da nam priskrbi paralizirajuću iluziju ili blaženo zadovoljstvo, već da nam omogući da djelujemo“ (Sulle vie di Dio, Milano 2008., 184).
Možemo se, dakle, zapitati: jesam li strastveni zaljubljenik u evanđelje? Čitam li Evanđelje često? Nosim li ga sa sobom? Vjera koju ispovijedam i koju slavim, stavlja me u blaženi spokoj ili raspaljuje u meni oganj svjedočanstva? Možemo se to zapitati i kao Crkva: gori li u našim zajednicama oganj Duha, velika ljubav prema molitvi i milosrđu, radost vjere, ili se prepuštamo umoru i navici da nas vuku, s prazninom na licu i tužaljkom na usnama i svakodnevnim brbljanjem? Braćo i sestre, preispitujmo se o tome, tako da i mi možemo poput Isusa reći: zapaljeni smo ognjem Božje ljubavi i želimo taj oganj „baciti“ u svijet, donijeti ga svima, kako bi svaki pojedini otkrio Očevu nježnost i iskusio Isusovu radost, koja srce čini širokogrudnim, a život lijepim – potaknuo je Papa te pozvao vjernike da za to mole Djevicu Mariju; da nas ona, koja je primila oganj Duha Svetoga, prati svojim zagovorom.
(Vatican News - sa; aa)
