Fratelli tutti. Najbolja politika

Peto poglavlje: Najbolja politika

p. Stanko Perica

Peto poglavlje Franjine enciklike Fratelli tutti započinje analizom i oštrom kritikom suvremenih političkih sustava koji priječe ostvarenje općeg bratstva i socijalnog prijateljstva. Franjo problem vidi u dva sustava: populizam i liberalizam.

Problem populizma

Populisti se pozivaju na narod, no tu kategoriju shvaćaju kao zatvorenu, jednoličnu i vječno potrebnu zaštite, pa lako nalaze uvijek nove neprijatelje naroda. Nasuprot tome, narod je otvorena kategorija. Živ, dinamičan narod, narod s budućnošću je onaj koji je sposoban u svoje krilo prihvatiti ono što je različito. Da bi to postigao ne mora negirati sebe već biti spreman obogaćivati se u susretu s drugima (FT, 160). Narod koji ne prihvaća druge, koji se zatvara, jest narod bez budućnosti.

Paradoksalno, želeći zaštititi narod, populisti ga dugoročno osiromašuju i uništavaju. Ono što bi prava briga za narod trebala podrazumijevati je osigurati svima mogućnost da urodi sjeme koje je Bog zasijao u njih. Svakome je potrebno omogućiti razvoj sposobnosti, inicijativa, snage, talenata. To je najbolja pomoć siromašnom čovjeku i najbolji put do dostojanstvenog života. Papa inzistira da financijsko pomaganje siromašnima uvijek mora biti privremeno rješenje, kojem se pribjegava u izvanrednim situacijama. Pravi bi cilj trebao biti taj da im se omogući dostojanstven život putem rada. Politika mora ciljati postići takvo uređenje društva u kojem će se svaka osoba imati način da pruži vlastiti doprinos svojim sposobnostima, vještinama i zalaganjem (FT, 162).

Problem liberalizma

Uz populizam, druga pogrešna politika je liberalizam, koji predstavlja individualistički pogled u kojem nema vrednovanja zajedništva i kulturnih veza. Tu narod zapravo i nije bitan, a društvo se promatra kao puki zbroj zajedničkih interesa. Apsolutno se vrednuje sloboda pojedinca, a narod se predstavlja kao mit i nešto što zapravo ne postoji (FT, 163). Pokušava nas se uvjeriti u neoliberalnu dogmu da tržište sve rješava samo od sebe. Društvo se tako uređuje u službi onih koji već imaju preveliku moć. To proizvodi nepravde, a one su pak izvor nasilja koje prijeti društvu (FT, 168).

Liberalizam je zapravo legitimacija ljudske slabosti, stalne sklonosti egoizmu, onome što kršćanska tradicija naziva „požuda“. Čovjeku je urođena težnja da se zatvori u vlastito „ja“, u vlastite grupe i svoje jadne interese. Ta je požuda bila prisutna u svim vremenima, koristeći oruđe koji joj povijesni trenutak stavlja na raspolaganje. No, uz Božju pomoć moguće ju je svladati (FT, 166). Zato valja ulagati napor u odgoj i obrazovanje, u razvijanje navike solidarnosti i razvijanje sposobnosti da se cjelovitije razmišlja o ljudskom životu. Također je potrebno razvijati i duhovnu dubinu kako bi se podizala kvaliteta ljudskih odnosa, kako bismo postali odgovorni za sebe i druge, kako bismo shvatili vlastitu krhkost i radili na osnaživanju (FT, 167).

Politika traži opće dobro

U nastavku ovog poglavlja enciklike Fratelli tutti Papa nudi prijedlog politike koja izbjegava stupice populizma i liberalizma. Svjestan je kako je politika danas za mnoge postala ružna riječ, te sinonim za neučinkovitost, nesposobnost, zloporabu moći. No, pogrešno bi bilo oslabiti politiku, zamijeniti je ekonomijom, tehnokracijom ili je pokoriti diktatu neke ideologije.

Samo dobra i zdrava politika je ta koja može pronaći put do sveopćeg bratstva i socijalnog mira (FT, 176). Politika je, tvrdio je Papa još u pobudnici Evangelii gaudium, „vrlo uzvišen poziv, jedan od najdragocjenijih oblika ljubavi, jer traži opće dobro“ (FT, 180).

Razvijati društveni osjećaj koji nadilazi individualistički mentalitet

Kao temeljni preduvjet dobre politike Papa ističe ljubav. Navikli smo o ljubavi razmišljati samo na mikro razni, u intimnim i bliskim odnosima. No ljubav se mora izražavati i na makro razini, u gestama uzajamne brige u društvenom životu, u djelovanjima kojima se nastoji graditi bolji svijet (FT, 181). Kako bi se ta politička ljubav mogla ostvarivati, mora postojati razvijen društveni osjećaj koji nadilazi individualistički mentalitet. Više smo od skupa individua. Mora se zato ići za dobrom svih osoba, promatrajući ih ne samo pojedinačno nego u društvenoj dimenziji koja ih ujedinjuje.

Politička ljubav uvijek daje prednost posljednjima

Temeljno je djelo ljubavi tada zauzeti se za ustroj društva koji bližnjemu neće dati da se zatekne u bijedi (FT, 186). Politička ljubav uvijek daje prednost posljednjima. No to ne čini na način da im jednostavno podijeli milostinju i pasivizira ih. Naprotiv, želi ih osnažiti, osposobiti, učiniti da i oni mogu sudjelovati u društvenom životu (FT, 187).

Dobar političar učinit će prvi korak kako bismo se otvorili drugima

Zato onaj političar koji vlada mora biti spreman na žrtvu i strpljenje. Nije lako stvoriti poliedar, višekutnik u kojem svatko pronalazi svoje mjesto (FT, 190). Lakše je ljude isključiti, posebice one nepoželjne. No valja se truditi živjeti i poučavati vrednote poštivanja drugih, ljubavi koja je kadra prihvaćati sve razlike, prioriteta dostojanstva svakoga ljudskog bića. Lako je gajiti oholost, zatvorenost, sukobe, igrati na niske strasti, sijati mržnju i strah. No dobar političar je onaj koji će učiniti prvi korak kako bismo se otvorili drugima. Zatvorenost nas guši i čini da jedni druge proždiremo (FT, 191). Umjesto toga treba imati hrabrost učiniti zaokret, promicati kulturu tolerancije, suživota i mira (FT, 192). Hrabrost se isplati jer, veli Papa, možemo biti sigurni da nijedno od naših djela koja smo učinili s ljubavlju i nijedna od naših iskrenih briga za druge neće biti izgubljeni (FT, 195).