Laudato si'. Evanđelje stvaranja

Ana Marčinko

Okoliš je zajedničko dobro, baština cijelog čovječanstva i odgovornost svih. Ako tko posjeduje jedan njegov dio, njime mora upravljati tako da to bude na dobrobit svih. Ako ne činimo tako, na svoju savjest svaljujemo teret nijekanja egzistencije drugih ljudi. Zato su se novozelandski biskupi pitali što znači zapovijed "ne ubij" kada "dvadeset posto svjetskog stanovništva troši dobra u tolikoj mjeri da siromašnim narodima i budućim naraštajima otima ono što trebaju da bi preživjeli" (LS 95).

Ekologija sposobna popraviti uništeno

Ako uistinu želimo naučiti živjeti s našim planetom, slušati ga, vidati mu rane i s njim pravedno gospodariti, onda ništa od stvorenog ne smijemo zanemariti. Učiti promatrati svijet koji nas okružuje, posebice u njegovoj ranjenoj i izmučenoj fazi izrazito je teško. No u tome nam na poseban način mogu pomoći kultura, znanost i religijsko iskustvo. Za nas kršćane to su u prvom redu biblijski izvještaji o stvaranju. Ako ih malo bolje promotrimo, uočit ćemo kako nas oni upućuju na tri važna odnosa. Prvi je odnos sa Stvoriteljem, drugi je odnos s drugim čovjekom, dok je treći odnos sa Zemljom. Odmah nakon izvještaja o stvaranju, čitamo izvještaj o grijehu, kojim čovjek raskida ta sva tri odnosa. Čitava ljudska povijest opisana u Svetom Pismu govori nam o Božjim i ljudskim nastojanima da se ti odnosi ponovno oporave. Mnogi sveci koje nam Crkva nudi kao putokaze, pokazuju kako je te odnose moguće ponovno obnoviti i živjeti u zajedništvu s njima. Kada je riječ o ekologiji, posebno svjedočanstvo nudi sveti Franjo Asiški za kojeg sveti Bonaventura govori da se sveopćim pomirenjem sa svim stvorenjima, asiški siromašak na neki način vratio u stanje prvobitne nevinosti.

Zemlja kao dar

Čovjek katkad zaboravlja da on nije Bog. Zemlja nam je darovana, s nama nije započela niti s nama prestaje. Čovjekova zadaća da sebi podloži zemlju nipošto ne podrazumijeva apsolutnu vladavinu nad stvorenim. To je krivo tumačenje Pisma. Čovjek je upućen na uzajamni odnos s prirodom, dok mu ona iz svoga obilja nudi resurse potrebne za život. Čovjek je pozvan uzeti onoliko koliko mu je potrebno, vodeći računa i o drugima, osobito o onima koji dolaze nakon nas. Svaki oblik prekomjernog iskorištavanja prirode je zločin protiv stvorenoga. Svako živo biće ima svoju svrhovitost, ali i svoju vrijednost u Božjim očima (LS 69). Stoga je očuvanje stvorenoga moguće jedino uz otkrivanje i poštovanje ritmova upisanih u prirodu Stvoriteljevom rukom (LS 71).

Biblijska nam tradicija, posebno izvještaj o Noi, progovaraju o tome kako su čovjek i svijet u kojem on živi međusobno isprepleteni, što nas dovodi do zaključka da svaka briga za ljudski život mora uvijek tijesno biti povezana i s brigom o prirodi. U Starom zavjetu možemo pronaći mnoge propise koji na to upućuju. Bog daje zapovijed Izraelu da svaki sedmi dan mora slaviti kao dan počinka, subotu (usp. Post 2,2-3; Izl 16,23; 20,10). Izrael ima i subotnju godinu, koju je Bog naložio obdržavati svake sedme godine (usp. Lev 25,1-4), a koja je predviđala potpuni počinak zemlje: nije se sijalo, a želo se samo ono što je bilo najneophodnije za preživljavanje i prehranjivanje vlastitog doma (usp. Lev 25,4-6). Nakon četrdeset i devet godina, slavio se jubilej, godina općeg opraštanja i "oslobođenja za sve stanovnike zemlje" (usp. Lev 25,10). Tim se zakonom nastojalo osigurati ravnotežu i pravičnost. Ali, istodobno, bio je to znak priznanja činjenice da dar zemlje s njezinim plodovima pripada cijelom narodu. Oni koji su obrađivali i čuvali zemlju morali su dijeliti svoje plodove, osobito sa siromašnima (LS 71).

Sve stvoreno hvali Stvoritelja

Moleći psalme možemo uočiti kako oni često pozivaju čovjeka da zajedno sa svim stvorenim hvali Stvoritelja, što snažno sugerira suživot čovjeka, stvorenja, sa svim drugim od Boga stvorenim. Ljudsko djelovanje koje bi taj segment isključilo iz svoje svijesti u potpunosti je neprihvatljivo za vjernika. Odnositi se rasipnički i neodgovorno prema Božjim stvorenjima, znači zauzeti mjesto koje pripada Bogu. Najbolji način da čovjek ponovno zauzme svoje mjesto u Božjem planu stvaranja jest u ponovnom upoznavanju slike Boga stvoritelja, što nužno uključuje odustajanje od ideje da je čovjek apsolutni vladar zemlje i prihvaćanje činjenice da je dio stvorenoga svijeta koji je puno veći od njega (LS 75).

Svemir

Svemir je u svojoj kompleksnosti pokazatelj Božjeg neiscrpnog bogatstva i kreativnosti. Za judeo-kršćansku tradiciju stvorenje je puno širi pojam od izraza prirode. Ono podrazumijeva sve stvoreno iz Božje ljubavi, i s tim svemu stvorenome daruje vrijednost i značenje. Ljubav je pokretač cjelokupnog stvaranja, ona je ujedno i ono što sve stvoreno međusobno povezuje (LS 77). U ovom svemiru, sazdanom od otvorenih i međusobno isprepletenih sustava, možemo otkriti bezbrojne oblike odnosa i sudioništva. To nas dovodi do toga da ga zamišljamo kao cjelinu otvorenu Božjoj transcendenciji, u kojoj se ona razvija. Vjera nam omogućuje tumačiti značenje i tajanstvenu ljepotu svega što se u njemu događa. Čovjek u svojoj slobodi može pružiti inteligentan doprinos pozitivnom razvoju, ali može dodati i nova zla, nove uzroke trpljenja i stvari unazaditi. To je ono što našu povijest čini i ispunjenu zanosom i ujedno dramatičnom, gdje može doći do procvata slobode, rasta, spasenja i ljubavi ili, pak, do propadanja i uzajamnog uništenja. Zato Crkva svojim djelovanjem ne samo da nastoji podsjetiti na dužnost da se brinemo za prirodu nego istodobno "mora nadasve zaštititi čovjeka od samouništenja" (LS 79).

Sve stvoreno ima svoju svrhu

Kanadski su biskupi s pravom ustvrdili da nijedno stvorenje nije izuzeto iz objavljivanja Boga: "Od najširih panorama do najneznatnijih oblika života, priroda je stalni izvor divljenja i strahopoštovanja. Ona je, usto, stalna Božja objava". Promatrajući stvoreno svakodnevno možemo više učiti o našem Stvoritelju. Možemo reći da osim objave u pravom smislu riječi, sadržane u Svetom pismu, postoji, dakle, Božje objavljivanje u svemu stvorenome (LS 85). Važnost i značenje svakog stvorenja najbolje se razumije tek ako ga se promatra u kontekstu njegovih mnogostrukih odnosa na koje je upućen (LS 86).

Očinski odnos

Isus svoje učenike uči kako Otac ima očinski odnos sa svim stvorenjima: "Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja" (Lk 12,6). "Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?" (Mt 6,26). Gdje god bi prolazio, zaustavljao bi se da promatra ljepotu koju je razasuo njegov Otac, i pozivao učenike da u stvorovima otkriju Božju poruku: "Podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu" (Iv 4,35). "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posije ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća". Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se na granama (Mt 13,31-32). Isus je živio u punom skladu sa stvorenim svijetom, i to je kod drugih pobuđivalo čuđenje: "Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?" (Mt 8,27). Isus je radio svojim rukama, u svakidašnjem doticaju s materijom koju je Bog stvorio, koju je on oblikovao svojim vještim rukama. Tako je posvetio rad i dao mu posebno značenje za naše sazrijevanje (LS 98).