Laudato si'. Promišljanje o odgovornosti za sve stvoreno
Ana Marčinko
Zasigurno jedan od najvećih doprinosa enciklike Laudato si’ jest davanje glasa onima koji su bez njega ostali. Papa Franjo izrazito jasno kritizira stav "posjedovatelja istine", bez susreta sa stvarnošću, iz udobnosti vlastitog doma. Opinion makersi su uglavnom ljudi koji uživaju lagodnost i pozitivnu stranu razvoja civilizacije, no njihovu sudbinu ne dijeli većina stanovništva (LS 49). Danas se vjernici i nevjernici slažu oko toga da je zemlja u biti zajednička baština, čija dobra moraju svi uživati. Za vjernike to postaje pitanje vjernosti Stvoritelju, jer je Bog stvorio svijet za sve. Zato svaki ekološki pristup mora uključivati socijalnu perspektivu koja vodi računa o temeljnim pravima onih koji su najviše oštećeni. Načelo podređenosti privatnog vlasništva sveopćoj namjeni dobara, odnosno pravo svih na njihovo korištenje, jest "zlatno pravilo" društvenog ponašanja i "osnovno načelo cjelokupnoga etičko-društvenog poretka" (LS 93).
Zemlja - prigodan dom za svakog čovjeka
Nažalost često se kao rješenje patnji i problema najsiromašnijih ne pronalazi u njihovom razvoju i unapređenju života, kao ni u pravednoj raspodjeli dobara, nego u oduzimanju prava na život. Stoga se često naša sebičnost, očitovana u nepravednoj raspodjeli dobara, oboji etiketom neplaniranog demografskog rasta. Kriviti demografski rast, a ne ekstremni i selektivni potrošački mentalitet nekih, jedan je od načina na koji se izbjegava suočavanje s problemima (LS 50). Crkva nije kompetentna donositi prosudbe i rješenje ovog zamršenog problema, ali želi jasno progovoriti o svim njegovim aspektima i potaknuti svakog pojedinca na promišljanje o vlastitoj odgovornosti za sve stvoreno.
Ekološki dug
Prekomjernim iskorištavanjem prirodnih izvora koji se nalaze u nerazvijenim zemljama, za interese razvijenih zemalja, nanesene su nepovratne štete. Globalno zatopljenje, čiji danak osjećaju najsiromašniji, također je uzrokovala prekomjerna potrošnja razvijenih zemalja. Pohranjivanje otpada, posebice otrovnog, mnoge su razvijene zemlje riješile nažalost tako što su ga izvezle u zemlje u razvoju. Donošenjem jasnih propisa i zakona o očuvanju ekologije u razvijenim zemljama problem se nije riješilo na globalnoj razini, nego ga se prebacilo na one koji se ne mogu s njim nositi. Takav pristup ostavlja trajne posljedice štetne po čovjeka i prirodu (LS 51). Iako su mnogi koraci učinjeni, još uvijek ne postoji jasna svijest o važnosti ovoga problema. Brojni sastanci svjetskih lidera nisu polučili konkretna rješenja koja bi donijela trajnije radikalne promjene. Nažalost, ekonomska pitanja još uvijek imaju prednost nad egzistencijalnim pitanjima opstanka našeg zajedničkog doma.
Svaki pojedinac može biti pokretač promjene
No to nipošto ne znači da se nalazimo u bezizlaznoj situaciji. Svaki glas je bitan i može postati dovoljno glasan ako se uistinu potrudimo. Promjena se uvijek događa u svijesti pojedinca. Iako se ekološka svijest polako budi, ona još uvijek nije dovoljna da bismo se zbog nje odrekli vlastitog komfora, i štetnih navika potrošnje na osobnoj razini, a dok se to ne dogodi, teško je očekivati i globalna rješenja. Mnogi će reći kako nisu svjesni da čine nešto nemoralno, jer nam stalna rastresenost oduzima snagu da bismo postali svjesni koliko je svijet u kojem živimo ograničen i konačan (LS 56). Možda ćemo se zadovoljiti i nekim fragmentalnim pozitivnim primjerima rehabilitacije i očuvanja prirode. Pozitivni primjeri su dobar početak, ali nedovoljan korak za rješavanje ove krize. Oni su samo privremeno “gašenje požara”. Bilo da je riječ o poboljšanju tehnologije koja je više ekološki prihvatljivija ili osobnim korištenjem ekološki prihvatljivih proizvoda, stvarna promjena neophodna za naš planet neće se dogoditi dok se ne promjeni mentalitet iskorištavanja.
Kako spasiti naš zajednički dom?
Svako ranjavanje prirode trebamo osjećati gotovo kao tjelesnu bolest kojom smo svi pogođeni, a izumiranje neke vrste kao bolno sakaćenje (LS 89). Inzistiranje na tome da je svaki čovjek slika Božja ne smije dovesti do toga da previdimo činjenicu kako svako stvorenje ima svoju svrhu. Nijedno nije suvišno. Sav materijalni svijet govori o Božjoj ljubavi, njegovoj bezgraničnoj naklonosti prema nama (LS 84). Na tome počiva uvjerenje da smo, jer nas je isti Otac stvorio, mi bića ovoga svemira povezana nevidljivim vezama i tvorimo neku vrstu sveopće obitelji, uzvišenu zajednicu koja nas potiče na sveto, nježno i ponizno poštovanje. To ne znači izjednačavati sva živa bića i oduzeti ljudskom biću onu jedinstvenu vrijednost koja ujedno za sobom povlači beskrajnu odgovornost. To još manje podrazumijeva pobožanstvenjenje zemlje, koje bi nas sprečavalo da radimo na njoj i zaštitimo je u njezinoj krhkosti (LS 90). To podrazumijeva srce otvoreno Ljubavi. Kada je ljudsko srce doista otvoreno sveopćoj zajednici, iz toga bratstva ništa i nitko nije isključen. Zbog toga ravnodušnost ili okrutnost prema drugim stvorenjima ovoga svijeta prije ili kasnije utječe na način na koji postupamo s drugim ljudskim bićima. Srce je samo jedno i ista ona bijeda koja nas dovodi do toga da zlostavljamo životinje prije ili kasnije očitovat će se u odnosu prema drugim ljudima. Svako zlostavljanje nekog od stvorenja "protivno je ljudskom dostojanstvu" (LS 92).
Dom u kojem ima mjesta za sve
Kršćanska tradicija nije nikada priznala pravo na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno i nedodirljivo. Štoviše, isticala je socijalnu funkciju svakog privatnog vlasništva. Sveti lvan Pavao II. vrlo je snažno istaknuo to učenje, rekavši: "Bog je dao zemlju svemu ljudskom rodu da bi uzdržavala sve njegove članove ne isključujući nikoga, niti ikoga privilegirajući". Primijetio je da "čovjeka nije dostojan ni takav tip razvoja koji ne poštuje i ne promiče ljudska prava, osobna i socijalna, ekonomska i politička, uključujući prava nacija i naroda". Vrlo je jasno objasnio da se Crkva ne protivi privatnom vlasništvu, ali isto tako da i vrlo jasno uči da nad svakim privatnim vlasništvom postoji socijalna hipoteka kako bi dobra služila sveopćoj namjeni koju im je Bog dao. Zato on tvrdi kako "nije po Božjem planu da se taj dar koristi tako da njegova dobra uživa samo nekolicina", a to ozbiljno dovodi u pitanje nepravedne navike jednog dijela čovječanstva (LS 94).
