Papa novim kardinalima: Svjedočite Krista srcem punim samilosti

Gabriella Ceraso; Ariana Anić - Vatikan

Molimo milost samilosnoga srca, kako bismo bili svjedoci Onoga koji nas milosrdno gleda. Prijeko potrebno obilježje samilosti, koje smo primili od Boga, i koje trebamo darivati braći, papa Franjo je utisnuo u srce trinaestorice novih kardinala koje je danas poslijepodne u bazilici svetoga Petra uvrstio u Kardinalski zbor. Oni su svjedoci vjere, ali ponajviše ljudi poslanja, granice, dijaloga i navještaja. Takvima ih je Papa želio pozivajući ih u Rim iz Azije, Afrike, Europe i Latinske Amerike.

Samilost je oduvijek upisana u Božjem srcu

U središtu je Papine propovijedi bila samilost, koja je – kako je rekao – oduvijek upisana u Božjem srcu, jer njegovo je srce, srce Oca; stoga, nije se tek u nekom određenom trenutku pojavila u povijesti spasenja. U Evanđeljima mnogo puta vidimo Isusa kako osjeća samilost prema osobama koje trpe. I što više čitamo i razmatramo, više shvaćamo da Gospodinova samilost nije slučajna, povremena, nego je stalna; štoviše, čini se da je to ponašanje njegova srca u kojemu se utjelovilo Božje milosrđe – istaknuo je Papa.

Odbacivanje stvara strukture ne-samilosti

Isus je Božja ruka ispružena prema bolesnom tijelu, Isus traži odbačene osobe, koje su izgubile svaku nadu, poput paraliziranoga čovjeka na kupalištu Bethzatha, koji je 38 godina trpio zbog svoje bolesti, i kojega je ozdravio. Sjetimo se priče o razgovoru Boga i Mojsija, u kojoj se vidi sva ljubav prožeta samilošću prema narodu. Ono što je božansko samilosno je – istaknuo je Papa te primijetio – Međutim, čini se, nažalost, da u ljudskomu toga nema, daleko je.  

I učenicima se dogodi da budu bez samilosti – napomenuo je Papa – takvo je ponašanje zajedničko nama ljudima, čak i kada smo religiozni ili čak određeni za bogoštovlje. Uvijek postoji neki razlog, neko opravdanje da gledamo na drugu stranu; a kada čovjek Crkve postane dužnosnik, to je najgori izlaz. Opravdanja su katkada šifrirana i potiču „institucionalno odbacivanje“, kao što je slučaj s oboljelima od gube – kazao je Papa te istaknuo da iz takvoga, previše ljudskog, ponašanja proizlaze i strukture ne-samilosti.

Samilost nije neobavezna nego prijeko potrebna

Jesmo li svjesni, najprije mi, da smo objekt Božje samilosti? – upitao je Papa nove kardinale – Da je Njegovo milosrđe oduvijek ispred nas, i da nas prati?; da smo sinovi samilosti? Marija je to uvijek bila. I nije riječ o nekoj neobaveznoj stvari, ni o evanđeoskom savjetu – napomenuo je – Riječ je o prijeko potrebnom rekvizitu. Ako se ne osjećam objektom Božje samilosti, ne razumijem Njegovu ljubav.

To nije nešto što se može objasniti. Ili to osjećam ili ne osjećam. A ako ju ne osjećam, kako ju mogu prenijeti, svjedočiti, darovati? (…) Osjećam li samilost prema onom bratu, onom biskupu, svećeniku?.. Ili uvijek razaram svojim ponašanjem, osudom, ravnodušjem, gledajući na drugu stranu, zapravo, kako bih oprao ruke od svega? – upitao je Papa.

Odanost službi ukorijenjena je u samilosti

Dakle, 'ne' ravnodušju, 'ne' odbacivanju. Sposobnost za odanost kardinalskoj službi ovisi o toj živoj svijesti. Raspoloživost kardinala da dade vlastitu krv sigurna je kada je ukorijenjena u tu svijest da je primio samilost, i u njegovoj sposobnosti za posjedovanje samilosti. U suprotnom, nije moguće biti odani – primijetio je papa Franjo te na kraju istaknuo – Brojna pogrešna ponašanja ljudi Crkve ovise o nedostatku toga osjećaja primljene samilosti, i o navici gledanja na drugu stranu, o navici ravnodušja.

Završna molitva koju je Papa upravio za sve nove kardinale bio je zaziv za milost samilosnoga srca, kako bi zajedno mogli biti svjedoci Onoga koji nas je – kako je rekao – milosrdno pogledao, izabrao nas, posvetio nas, i poslao da svima donesemo njegovo Evanđelje spasenja.