Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski kanonizirani svetac. Ako hoćeš!
Fra Ivan Bradarić
Pomalo se osjećam u ulozi onog čovjeka iz Evanđelja koji upućuje Isusu pitanje: „Što mi je činiti da bih bio svet“?
Odgovor, nedvosmislen, neočekivano jednostavan, direktan i otvoren, dobili smo iz Isusovih usta, a on glasi: ako želiš:
- Pođi za mnom
- Odreci se samoga sebe
- Uzmi križ svoj.
Krenimo redom.
Naš se Spasitelj rodio siromašan u štalici.
U božićnoj pjesmi pjevamo: „On za nas trpi čim se rodi“!
U punini njegove zrelosti, na prekretnici života, prije nego će započeti javno djelovanje, kuša ga đavao.
Kako? Tako što mu nudi: vlast, čast i bogatstvo. On to odbija.
Sveti Matej Evanđelist bilježi kako je u svome prvom javnom nastupu u propovijedi na Gori ovim riječima se obratio golemome mnoštvu: Blago vama! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!
Propovijedao je ljubav, a uzvraćali su mu mržnjom.
Pozivao je na pomirenje, odgovarali su uvredama.
Zagovarao je jedinstvo, podmetali su razdor.
Naviještao je istinu, okretali su u zabludu.
Promicao je vjeru, sijali su sumnje.
Unosio je nadu, promicali su očaj.
On je bio svjetlo, zatvarali su ga u tamu.
Bio je istinska radost ljudima, a sve su pretvorili u žalost.
Neprijatelje i izdajice je zvao prijateljima.
Zauzimao se za oprost svima, uvijek i do kraja.
Zagovarao je potpuno pouzdanje u Boga.
Poučavao je da ne sudimo i ne osuđujemo.
Liječio je i podizao ljude, bez razlike.
Strance tretirao kao i svoje sunarodnjake.
Grješnike je poticao da ne griješe.
Pravednike da nastave činiti pravicu i promiču ljubav.
Njegov ga narod nije prihvatio.
Pismoznanci su ga kušali.
Farizeji su mu se rugali.
Vjerski vođe ga osuđivali.
Njegovi su ga se sramili.
Učenici su se sablaznili i napustili ga.
Drugi su ga zatajili.
Najbliži izdali.
Njegov ga narod osudio.
Stranci ga razapeli i ubili.
Sveti apostol Pavao je ovo dobro razumio, zato i poručuje: ja nemam nikakvo drugo Evanđelje koje bih vam navijestio nego ovo. I nastavlja:
Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo.
Ako tko hoće – ostavlja Isus prostora za slobodnu odluku.
Svima i svatko za sebe odgovara.
Hoću, odgovorio je naš Nikola i odlazi na svoja misijska putovanja.
Pred očima je imao lik dragoga Učitelja kako hoda poljima Galileje, kako je izgnan iz Nazareta, kako nije primljen u Samariji, kako je osporavan u Jeruzalemu, kako se uspinje na Golgotu… I sve to je podnosio ne bi li našao izgubljenu ovcu. Zato jer je Sin čovječji i došao - da spasi što je izgubljeno (Lk 19, 10).
To je bila i Nikolina želja.
Shvatio je da su ljudi više zavedeni nego što su u sebi zli i pokvareni. Žele dobro ali ga sami ne pronalaze. A i ono što pronađu brzo odbacuju i traže opet nešto novo.
Svoj lagodni stil života koji mu je obećavao život bez goleme muke i neizvjesnosti Nikola zamjenjuje hodom za Kristom. Put spasenja jednak je za sve, i stare i mlade, i bogate i siromašne. Treba se žrtvovati.
I on se žrtvovao. I on je trpio. I on se odricao. Postio je, molio, trapio se, borio se protiv loših nagnuća i zle sklonosti.
Uskratio je sebi svaku udobnost. Pomirio se s najrazličitijim patnjama i oskudicama. Penjao se po gorama Vlašića, Veleža, Maglića, Majevice i Jahorine kako bi dopro do najudaljenijih mjesta. Neprestance pješačio i išao za narodom ravnom Posavinom, Lašvanskom dolinom, sad Livanjskim, sad Duvanjskim poljem, sad je na Kupresu, a sad enoga na Vrhbosni. Po kiši i ledu, gladan i prozebao. A onda po žarkom suncu opet sve iznova. Život mu je bio trajno u opasnosti. Ali, tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8, 35), pjevao je hodajući uz Vrbas i Bosnu, Savu i Unu, i putem molio zajedno s apostolom Pavlom, svjestan kako ljubav sve podnosi (1 Kor 13, 7). Pa poput Neretve koja moru žuri i on je samo k cilju hitio, svome Isusu.
Po nauku i primjeru svog oca i zakonoše svetog Franje, Nikola i njegovi drugovi su posvetili život na korist vjernika, i tome da druge privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Kako propovijedati u okruženju onih koji sve znaju. Bahate se. Pa se poput kadije i njegovih dželata sjure na nedužne siromašne propovjednike zato jer im propovijedaju Krista raspetoga; Krista poniznoga; Krista nemoćnoga. Krista koji s križa poručuje: Oče oprosti im!
Da dragi moji, tako je nahrupila rulja na Nikolu. Tako su sasuli na njega i njegove drugove kamenje, sasjekli ih mačem, tri dana ih mučili u tamnici, a onda ih pobili i bacili na vatru, i tko zna gdje.
Ni čuti nisu željeli za Krista.
Mi iz Nikolina života sasvim pouzdano znamo samo tek svršetak, kraj jednoga života. I to kakav kraj, okrutan i težak. Mučenički. Sve nam djeluje da je sastavljeno po uzoru na drevne martirologije mučenika prve Crkve. Ne kažem da nije bilo tako, ali želim reći da nije samo tako bilo. Mi imamo izvješće koje je, poput fotografije, uhvatilo samo jedan trenutak. A što je svemu tome prethodilo?
Dopuštam si malo mašte. Ne mislim da činim nešto pogrešno. Nadopunjujem ono što nedostaje u službenom životopisu našega sveca. A odgovor dobivam gdje? U Riječi Božjoj koju je naš Nikola volio, po njoj živio i nju propovijedao. I to upravo po ovoj riječi koju smo dotakli: Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi (Lk 9, 23). Ovu rečenicu Lukina Evanđelja, kao i inače kada obavljamo razmatranje, trebamo iščitavati lagano i raščlaniti.
Naime, to da je Nikola pošao za Isusom, to smo više puta naglasili, a nije možda ni bilo potrebno. Svima nam je jasno i svi smo to usvojili kao istinu.
Pa čak ni to da se Nikola odrekao samoga sebe i pošao za Isusom. Ali, možda nam izmiče onaj drugi dio rečenice koji kaže da je Nikola svaki dan uzimao križ svoj i slijedio Isusa.
Što želim reći? U toj rečenici želim iščitati kako je Nikola u Jeruzalemu slično kao i u Bosni naviještao Riječ Božju, bilo to zgodno ili nezgodno, čineći svaki dan jedan korak više i bliže Gospodinu. Ili, kako reče papa Franjo, nastojeći za početak živjeti možda tek „srednju klasu svetosti“ predajući svaki dan život svoj za brata bližnjega, svjestan da ga to može i života koštati.
Odnosno, svjestan da time može i život zadobiti, ali i život svoga bližnjega te dospjeti do „prve klase svetosti“.
Živimo u vremenu punom izazova. A izazov smo najveći možda mi sami sebi. Nedovoljno povjerenje i nepotpuno predanje onim riječima: Ako hoćeš slijediti me…
HOĆU, odgovara i svaki od nas, pojedinačno: katkad ponosno i odvažno, kao ono kada smo tek povjerovali: katkad tjeskobno i zabrinuto, kada nas pritisnu nevolje; a ponekad, vjerujem i najčešće, u punini naše vjere i zrelosti našega zvanja, oslonjeni u potpunosti na Onoga koji nam snagu daje, odgovaramo: Hoću, umnoži mi vjeru, Gospodine!
(Vatican News - am)
