Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski kanonizirani svetac. Novi zamah

Fra Ivan Bradarić

Poštovani čitatelji, u nekoliko nastavaka razmišljamo o prvom hrvatskom kanoniziranom svecu, Nikoli Taveliću iz Šibenika. U prošloj emisiji prenio sam nekoliko naglasaka iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa u miru kardinala Josipa Bozanića koju je održao u šibenskom svetištu na svečev blagdan 2020. Tom prigodom kardinal se zapitao: „Jesmo li zaboravili svojega prvog sveca“, te je ujedno sam i odgovorio da je „s Nikolinom kanonizacijom Crkva u Hrvata dobila novi zamah“. Osobito se kardinal Bozanić prisjetio golemoga doprinosa u širenju kulta što ga je dao zagrebački nadbiskup blaženi kardinal Alojzije Stepinac koji je i pokrenuo kampanju proslave „Trinaest stoljeća kršćanstva“ a koja je u prošlom stoljeću imala niz važnih okupljanja hrvatskoga naroda, a prvi u nizu je bio upravo kanonizacija Nikole Tavelića u Rimu 21. lipnja 1970. te domovinska proslava u Šibeniku, u rujnu iste te godine.

* * *

Prije nego što krenem u detaljniji opis života šibenskoga sveca, odgovorimo na pitanje tko je sve sastavljao biografije sveca i koja je najvažnija, ili barem najstarija?

Da je Nikola nakon svoje mučeničke smrti odmah bio proglašen svetim, imali bismo i službeni životopis sa puno konkretnih detalja i informacija koje zanimaju današnjega čovjeka, ali to se nažalost nije dogodilo. Za to smo morali čekati skoro 600 godina. Zapravo, možda je njegov jeruzalemski gvardijan fra Gerard Calvet osjetio da bi se to moglo dogoditi (kanonizacija) te je brzo sastavio detaljno izvješće o tome što se sve događalo tih dana u Jeruzalemu, od 11. do 14. studenoga 1391. godine. Zato, možda će najispravnije biti ako kažemo da je to izvješće prvi svečev životopis odnosno izvještaj o njegovoj mučeničkoj smrti podnesene u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. godine. Naime, razboritom gestom spomenutoga fra Gerarda, već 20. siječnja 1392. godine, odaslana su izvješća o mučeništvu Nikole i trojice njegovih drugova na više važnijih adresa u Europi. Jedno takvo izvješće dospjelo je i u Nikolin matični samostan sv. Frane u Šibeniku i čuva se do danas. U tom izvješću, osim detaljnoga opisa što se dogodilo, nema nikakvih preciznih nadnevaka, osim datuma smrti i podatka da su se četvorica u svoj pohod uputili tri dana prije toga, znači 11. studenoga. Osim toga, u tom izvješću se spominje da je Nikola, prije nego što je došao u Svetu Zemlju, kao misionar proboravio 12 godina u Bosni.

Za više informacija povjesničari i sastavljači biografija moraju pabirčiti tek pokoji fragment u raznim izvorima tog vremena ili kasnijih stoljeća. Tako na primjer sveti Jakov Markijski, glasoviti franjevac, propovjednik, misionar, daje nam jednu takvu informaciju. On je, prolazeći kroz Šibenik 1431. i 1438. godine, susreo i vidio braću blaženoga Nikole iz Šibenika. To on spominje desetak ili više godina nakon toga susreta, što znači da mu je taj događaj ostavio jak dojam. Osim toga, Jakov Markijski Nikolu oslovljava na slijedeći način: „Frater Nicolaus de Taulicis de Schibenico“.

* * *

Stara zbirka životopisa svetaca, blaženika, mučenika, slugu Božjih i uzornih redovnika franjevačkoga Reda nazvana „Legendario francescano“ djelo koje je objavljeno u Veneciji 1676., spominje dakako i našega Nikolu i njegovu trojicu drugova jeruzalemskih mučenika. Doduše, ovdje je to postavljeno na 11. studenoga. Već smo rekli da je to dan kada su oni izašli iz svojega samostana i pošli propovijedati. Ovdje autor Mazzara Nikolu ovako predstavlja: „Nicolò de Taulici da Sibinico“. Uz njega spominje i ostalu trojicu koju već poznajemo.

Osim podataka o njihovu hrabrom izlasku iz samostana i propovijedanju, ustrajavanju u ispovijedanju da je Isus Krist Bog, što je i dovelo do okrutnog mučeništva i smrti, mi nemamo drugih podataka. Zato su se, da bi popunili praznine, sastavljači Nikolina životopisa vodili ovom logikom koju je primijenio i fra Bazilije Pandžić. On ovako razvija kronologiju Nikolina života: „Poznato nam je sigurno da je prije smrti bio više godina u Svetoj Zemlji. Prije toga 12 godina je bio kao misionar u Bosni. A da bi bio misionar, prema tadašnjim pravilima franjevačkog Reda, morao je imati barem 30 godina“. Tako kaže Pandžić, a otac Ivon Ćuk ovo još malo precizira i kaže: „U to vrijeme vrijedile su u Franjevačkom redu odredbe da nitko ne može postati svećenikom prije navršene 25. godine života. Vjernike nije smio ispovijedati prije navršene tridesete godine. Po tom zaključujemo da je za misionara u Bosnu otišao kad je navršio trideset godina“.

Naš je Nikola dakle rođen negdje oko 1340. ili malo iza toga. Evo, znači, Nikolin život se protezao od rodnog Šibenika 1340. do Jeruzalema 1391. godine. Živio je dakle sveukupno oko pedeset godina.

Iako je, barem kod nas Hrvata, zanimanje za Nikolu iz Šibenika, započelo tek nakon njegovoga proglašenja blaženim 1889. osobitim zauzimanjem i zalaganjem šibenskoga biskupa Josipa Fosca, ono pravo zanimanje za Tavelića je krenulo tek 1934., prvim hrvatskim hodočašćem u Svetu Zemlju. A veliki zamah tome će dati bl. kardinal Alojzije Stepinac.

Učinio bih veliki propust i nepravdu ako ne bih spomenuo i ovo. Ta velika rupa ili tišina koja je zavladala nakon Nikoline smrti i izvješća o mučeništvu – znači 1392. pa sve do proglašenja blaženim 1889. godine (znači, dugih 500 godina), i nije baš potpuna tišina. Ne samo da nije palo u zaborav, nego su njegova subraća šibenskoga samostana sv. Frane vrlo živo radili na promociji kulta,. Kako?

Kroz liturgiju. Kroz ikonografski prikaz. Crkva sv. Frane u Šibeniku čuva najstariji likovni prikaz sveca, vjerojatno iz 16. stoljeća, te jednu sliku u stropu crkve iz 1674. godine. Također, samostan sv. Frane čuva jedinu relikviju sveca. To je njegova obuća, poznate sandale sv. Nikole.

I, što je najvažnije, braća su štovala svog subrata, iskazivala mu počasti mučenika-blaženika. Taj se spomen i to štovanje neprekidno obnavljalo svake godine 14. studenoga - isključivo i samo u crkvi sv. Frane, sve do vremena šibenskog biskupa Fosca, potkraj 19. stoljeća, kada privatno štovanje blaženog Nikole postaje javno, od Crkve potvrđeno, kako je to biskup Fosco ishodio od Svete Stolice, ekvipolentnim proglašenjem blaženim.

Štovanje Nikole Tavelića tako prelazi granice Šibenske biskupije i Reda kojemu je Nikola pripadao, zatim i granice vlastite domovine dok nije, konačno, postao svetac čitavoga svijeta, kada je papa Pavao VI. u bazilici sv. Petra u Rimu 21. lipnja 1970. obavio kanonizaciju našeg mučenika u prisutnosti više od dvadesetak tisuća vjernika, ne samo iz Hrvatske već i iz ostalih zemalja u kojima danas žive Hrvati.

Jedna od najpoznatijih pjesama u čast sv. Nikoli Taveliću, velikog štovatelja i promicatelja kulta ovoga sveca,  pjesma dr. Josipa Andrića, „Mučeniče Kristov jeruzalemski“, ovako pjeva:

Mučeniče Kristov jeruzalemski,

Sav te evo moli narod hrvatski:

Čuvaj, štiti, brani nas,

Izmoli nam Božji spas,

Da nam usred zlobe svijeta

Jača vjera sveta.

Pa evo, novi zamah, kako reče kardinal Bozanić, koji je naša Crkva dobila s kanonizacijom Nikole Tavelića, nastavlja se kroz kult, molitvu i pjesmu, ali nadasve kroz jačanje vjere u ovom sasvim novom svijetu, nekih novih ponuda i vrijednosti koje nam se nameću. Nije to više borba protiv sultana i osvajačkih vojski, kao u ona vremena, nego je borba za jačanje vjere.