Trideseta nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Žinić
Vlč. Krešimir Žinić
Mir i blagoslov!
Isus zaista plijeni jednostavnošću govora. Ne služi se akademskim stilom izražavanja poput različitih političara ili drugih učenih ljudi koji se koriste složenijim i običnom puku nepoznatijim i neshvatljivim riječima ili frazama da bi ispali što pametniji. Isusu je stalo da na jednostavan i vrlo razumljiv način puku prenese svoje razmišljanje i poruku. I pristup mu je sasvim ispravan, jer kako će pojedinac ili pak narod kao svoje prihvatiti nešto što ne razumije i što je izvan njegova shvaćanja. Na tome tragu su i evanđelja prošlih nedjelja kada na ozbiljna moralna pitanja i dvojbe Isus smireno i vrlo smisleno odgovara navodeći različite životne primjere i prispodobe. I doista ostajemo zadivljeni kako jednostavno i razgovijetno, bez straha i oklijevanja, s jasnim stavom izraženim u lako razumljivim slikama, odgovara na različita nedobronamjerna i pristrana pitanja i smicalice farizeja, saduceja i zakonoznanaca. Svi ti potonji spomenuti su u pročitanom odlomku jer oni su činili, nazovimo to tako, akademsku zajednicu svoga naroda, a poglavito saduceji koje je u prethodnoj sceni ušutkao odgovorom na pitanje kome će pripasti žena o uskrsnuću budući da je imala sedmoricu braće za muževe. Sva ta pitanja pomno su smišljena samo s jednom namjerom: pokušati Isusa uhvatiti u riječi i riješiti ga se jer smeta.
Isus sigurno nije bio protiv Zakona, ali gledao ga je na drukčiji način i u širem kontekstu i takvim stilom znao je posramiti vodeće jeruzalemske krugove onog vremena. Pravno gledano, ti su krugovi Mojsijev Zakon uzimali zdravo za gotovo: ono što piše u Zakonu treba izvršavati i ne postavljati suvišna pitanja. Ima li u određenoj životnoj potrebi slovce Zakona pravo ili ne, gleda li na korist čovjeka ili ne - nije važno i o tome nema diskusije, Zakon se mora poštovati pa čak i onda kada je očito usmjeren na čovjekovu štetu. Isus pak Zakon čita i tumači cum grano salis (sa zrncem soli), iz šire perspektive.
Banalan je, a konkretan primjer tele koje je u subotu upalo u bunar. Smije li ga se spasiti ili dopustiti da se utopi da se ne bi ogriješili o Šabat? Isusu je redovito prioritet čovjek i njegovo dobro za razliku od farizeja i njima sličnima. Takvo bitno neslaganje u shvaćanju Zakona kulminiralo je u susretu iz nedjeljnog Evanđelja kada zakonoznanac pita Isusa: Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu? Možda je čak u nekom dijelu ovo pitanje bilo i iskreno, jer u šumi zapovijedi i normi ponašanja - njih 613 koje su dijelili na pozitivne i negativne, teške i lake - pitanje rasporeda ili najveće zapovijedi itekako je mučilo mnoge tumače Mojsijeva Zakona. Ali ne opet u tolikoj mjeri da bi im bilo opterećenje, nego više kao alibi u postupcima i raznim disputama koje su znale poslužiti da se s neukim narodom iznova može manipulirati.
Isus uzima dvije zapovijedi kao najveće i iznenađuje izborom. Sasvim je razumljivo da kao prvu i najveću ističe temeljnu molitvu Šema Izrael: Boga koji je jedini treba ljubiti svim srcem svojim i svom snagom svojom i svim umom svojim. U zapovijedi se nalaže da ih pobožni Židov mora urezati u srce, moliti dva puta u danu, ujutro i navečer, kad liježe i kad ustaje, privezati ih za ruke i držati kao zapis među očima, ispisati na dovratnicima i vratima kuće. Zanimljivo je kako uz bok toj prvoj stavlja drugu preuzetu iz Levitskog zakona iz 19. poglavlja. To poglavlje upućuje na svetost (Budite sveti. Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!), a poput fusnote se usput donosi u drugom dijelu 18. retka: „Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!“ Kaže Isus da o tim dvjema zapovijedima (o)visi sav Zakon i Proroci.
Kada se ističe da Boga treba ljubiti svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim, time se naglašava da Boga treba ljubiti svim svojim bićem. A budući da se taj Bog sagnuo do čovjeka i tijekom čitave povijesti ljudskog spasenja pokazuje koliko mu je stalo do njega, odakle nam onda pravo misliti da ispunjavamo Zakon, a da ne ljubimo onoga kojega Bog ljubi kao svog miljenika?
Sv. Augustin uči nas: Ama (Deo) et fac quo vis! (Ljubi (Boga) i čini što hoćeš!) Ako istinski ljubiš, onda prema onome tko je subjekt tvoje ljubavi izabireš činiti samo ono što je dobro. Teško je ostvariv ideal, a i nepotreban - drugoga poštovati više od sebe. To nije božanski princip. Božanski je bližnjega ljubiti kao sebe samoga i time smo ispunili sve što se od nas traži. Odgovarajući zakonoznancu Isus i nas poučava da put prema vlastitom ostvarenju u Bogu ne gradimo samo u zazivanju Božjega imena. Od nas se traži da izvršavamo njegovu volju, a ona nije ništa drugo - nego da sebe ostvarujemo u radosnom suživotu i ljubavi sa svojim bližnjima.
