Sveti Josip i sveti vjernici

Prof. Josip Šimunović

„Svatko je od nas pozvan na svetost!
Svatko, bez iznimke!
Ona nije samo za jedan dio ljudi
ili za one koji obnašaju
neku službu!
Ne! To nije točno! To je pogrešno!
Također, mislimo kako trebamo
učiniti nešto veliko i spektakularno,
da bismo postali i bili sveti,
a zapravo,
put svetosti je jednostavan!
Potrebno je prihvatiti
svaki dan kao dar.
Dar iz Božje ruke.
Prihvatiti dan sa svim njegovim satima,
sa svim ljudima
koje susrećemo,
uspjesima i neuspjesima,
pobjedama i porazima,
radostima i žalostima.
Prihvatiti dan i u njemu biti
odsjaj Božje slike – put je svetosti!
Ništa se drugo ne traži!
Samo to dvoje:
prihvatiti dan koji, bez obzira
kakav bio, sa mnom živi
i moj Stvoritelj,
te u tom danu biti
Njegova slika –
onako kako je On zamislio!“[1]

Kao uvod u ovo razmišljanje, može poslužiti osobno svjedočanstvo. Sve više i više privlače me životopisi svetaca ili blaženika. U bogatoj ponudi različite literature, životopisi svetaca ili blaženika nametnuli su se kao obogaćujuća literatura. Životopise ne čitam kao neke bajke koje bi kratkotrajno zaustavile dah, nego kao proživljene ljudske živote koji potiču na kršćansko djelovanje. Dok ih čitam, mislim kako bih bio sretan kada bih mogao nasljedovati sve svece i blaženike koji su mi dragi i poticajni za život, ali moje ljudske mogućnosti su ograničene. Unatoč tomu, nije sve propalo! Sveci i blaženici bili su ljudi od krvi i mesa te su u svoju ljudskost znali unijeti nasljedovanje Isusa Krista. Svecem ili blaženikom se ne rađa! Svecem ili blaženikom se postaje! Darovani život put je čovjekove svetosti!

Nije nam nakana predstavljati životopise svetoga Josipa iz pera raznih pisaca, nego razmišljati o pozivu na svetost svake Isusove učenice i svakog Isusova učenika. U kontekstu teme, sveopći poziv na svetost, promatrat ćemo u svjetlu Josipove svetosti.

Sveti Josip je svetac koji po današnjim ljudskim mjerilima suvremenog okruženja nije  toliko tipičan svetac, ali mnogima je drag i blizak. Sveti Josip poziva „na svetost, nastojeći ga ucijepiti u naše vrijeme, sa svim njegovim rizicima, izazovima i prilikama.“[2]

Sveti Josip živio je svetost u svojoj svakodnevici premda nije uvijek znao kako će izgledati svaki novi dan njegova života. Pouzdavao se u Boga i želio je biti što bolji izvršitelj izabranja od Boga povjerenoga, želio je biti što bolji čuvar Isusa i Marije, tih dvoje najdivnijih bića na zemlji. Svoje izabranje odlično je ispunio te ga se pripaja tim divnim stvorenjima koja itekako mogu nešto reći svakoj Isusovoj učenici i svakom Isusovu učeniku o njima samima te o njihovu odnosu prema Bogu i bližnjima. Promatrati svetoga Josipa i razmišljati o njemu, a bez Isusa i Marije, bilo bi nepotpuno.

„Svetost je najljepše lice Crkve“ (GE 9). Vjernici svojim radom i životom pridonose da upravo svetost mnogi otkriju kao najljepše lice Crkve. Svetost je poziv upućen svima. Ne bismo se trebali oglušiti na riječi pape Franje: „Da bi netko bio svet, ne mora biti biskup, svećenik, redovnik ili redovnica. Često smo u napasti da mislimo kako je svetost pridržana samo za one koji se mogu maknuti od uobičajenih poslova i provoditi dosta vremena u molitvi. No nije tako. Svi smo pozvani biti sveti živeći svoje svjedočenje u svojoj svakodnevici, tamo gdje se nalazimo“ (GE 14). Poziv da svoj duhovno–vjernički i profesionalni identitet svakodnevno izgrađuju u svojoj svakodnevici, vjernici, Isusove učenice i učenici mogu iščitati i u sljedećim riječima pape Franje: „Kršćanin ne može zamišljati svoje poslanje na ovome svijetu drukčije nego kao put svetosti, jer 'ovo je volja Božja: vaše posvećenje' (1 Sol 4,3). Svaki je svetac poslanje, Očev plan koji reflektira i uosobljuje određeni aspekt evanđelja u određenom povijesnom trenutku“ (GE 19).

Želimo li kao Isusove učenice i učenici svojim životom i djelovanjem postići svetost te svjedočiti svetost i za svetost? Želite li vi biti sveti? Za postizanje svetosti nude se svakodnevno sredstva posvećenja koja su poznata, „kao što su: različite metode molitve, dragocjeni sakramenti euharistije i pomirenja, prinošenje žrtava, različiti oblici pobožnosti, duhovno vodstvo i mnoga druga“ (GE 110). Osim ovih, papa Franjo u apostolskoj pobudnici o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exsultate, predstavlja i još neka obilježja svetosti u današnjem svijetu i vremenu. Današnji ih čovjek zna često zaboraviti u svojoj užurbanosti, ali i u usmjerenosti na borbu za vlastito što bolje ostvarenje. Ta obilježja svetosti koja su jako blizu današnjem čovjeku, a opet više puta tako daleko od njega, jesu: postojanost, strpljivost, blagost, radost i smisao za humor, odvažnost i žar, zajedništvo te stalna molitva (usp. GE 112-157).

Svetost je kompetencija koja ima itekako pravo na mjesto u životu vjernika modernoga doba. Svetost nije obilježje samo za neke osobe i za neka povijesna razdoblja. „Volim vidjeti svetost u strpljivome Božjem narodu: u roditeljima koji s neizmjernom ljubavlju podižu djecu, u muškarcima i ženama koji naporno rade kako bi uzdržavali svoje obitelji, u bolesnima, starijim redovnicama koje ne skidaju osmijeh s lica. U njihovoj svakodnevnoj ustrajnosti, kojom iz dana u dan kroče naprijed kroz život, vidim svetost vojujuće Crkve. To je često svetost 'iz susjedstva', svetost onih koji žive u našoj blizini i odraz su Božje prisutnosti, odnosno da upotrijebim drugi izraz, 'srednja klasa svetosti'“ (GE 7). Riječi su to pape Franje koje bi dobro došle i za vlastito obogaćenje.  

Sveta Terezija od djeteta Isusa je rekla: „Svoje ću nebo provoditi čineći dobro na zemlji.“ Smijemo malo prereći njezinu misao i reći: „Svoju ću svetost provoditi čineći dobro na zemlji.“

[1] Josip ŠIMUNOVIĆ, Imam (li) vremena za tebe. Meditacije uz evanđelja A, Zagreb, 2007., 100.

[2]Papa FRANJO, Gaudete et exsultate – Radujete se i kličite. Apostolska pobudnica o pozivu na svetost u suvremenom svijetu (19. III. 2018.), Zagreb, 22018., br. 2. (dalje: GE).