Franjevačke obljetnice. Franjina nakana u Grecciu

fra Darko Tepert

Dok obilježavamo velike obljetnice zadnjih godina života svetoga Franje Asiškoga, a ove godine osamstotu obljetnicu Franjina Pravila i njegove proslave Božića u Grecciu, promišljamo o Grecciu kao mjestu prvih jaslica. U tom samotnom mjestu, na brdu iznad doline Rietija, Franjo je odlučio na nov način proslaviti Božić. O tome čitamo u njegovim životopisima.

U najstarijem životopisu svetoga Franje, onom što ga je napisao Toma Čelanski i predstavio ga 1229. godine, dakle svega tri godine nakon Franjine smrti, papi Grguru IX., čitamo ovako o nakanama asiškoga sveca: „Njegova najveća pozornost, posebna želja i vrhovna nakana bijaše: uvijek i u svemu opsluživati sveto evanđelje i sa svom budnošću, svim nastojanjem, najvećom željom duha i svim žarom srca provoditi 'nauk Gospodina našega Isusa Krista i slijediti njegove stope'. U neprestanu je razmatranju sebi dozivao u pamet njegove riječi i pronicavošću duha opetovano je razmišljao o njegovim djelima. Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom. Treba se zato sjetiti i čuvati u časnoj uspomeni ono što je učinio tri godine prije svoga slavnoga preminuća kod gradine koja se zove Greccio na Dan rođenja Gospodina našega Isusa Krista. U onom je kraju živio neki čovjek imenom Ivan. Uživao je dobar glas, a bio je još boljega života. Blaženi Franjo ga je na poseban način ljubio jer, premda je u svom kraju uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale, pogazio je plemenitost tijela, a stekao plemenitost duha. Njega je blaženi Franjo, kao što je često običavao, petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi i rekao mu: 'Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati'. Kad je to ovaj dobri i vjerni čovjek čuo, brzo je otišao i na spomenutome mjestu pripravio sve što je svetac rekao“ (1Čel 84). Tako nam Franjinu želju i nakanu opisuje njegov životopisac.

Iz ovoga teksta vidljivo je nekoliko važnih elemenata. Najprije je tu Franjina želja da uvijek i u svemu obdržava riječi i duh evanđelja. To je vidljivo i iz njegova Pravila, iz njegove Oporuke, iz njegovih Opomena, a možemo reći i iz svih ostalih spisa koji su nam od svetoga Franje ostali. Za njega, obdržavati evanđelje, znači slijedi nauk i stope Isusa Krista. Time Toma Čelanski podsjeća na tekst koji svetom Franji bio osobito važan, a nalazi se u Prvoj Petrovoj poslanici. Ondje se kaže: „Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste. Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih“ (2Pt 2,20-25).

Možda zvuči čudno ovo podsjećanje na Kristovu muku i smrt za naše grijehe u ozračju Božića. Možda zvuči čudno da je Toma Čelanski htio na početku svoga izvještaja o Franjinu Božiću u Grecciu postaviti upravo podsjećanje na ovaj tekst Prve Petrove poslanice, koji sâm Franjo toliko puta citira u svojim spisima. Ipak, i sveti Franjo u svom Časoslovu Muke Gospodnje koji sadrži psalme što ih je sâm Franjo sastavio koristeći dijelove pojedinih biblijskih psalama i drugih biblijskih tekstova, ali i izvorne Franjine dodatke, jasno povezuje Isusovo rođenje s mukom. Tako u psalmu koji se imao moliti od Božića do Bogojavljenja, on donosi radosne retke: „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu (Ps 117,24). Jer presveti nam je ljubljeni dječak darovan; rodi se radi nas (usp. Iz 9,6) na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu (usp. Lk 2,7). Slava na visinama Gospodinu Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje“ (ČM 15,6-8). Već spominjanje toga da nije bilo mjesta u svratištu za Mariju koja je imala roditi Isusa ukazuje na nevolje s kojima je njegovo rođenje povezano. U nastavku Franjo dodaje: „Dajte Gospodinu, narodna plemena, dajte Gospodinu slavu i čast, dajte Gospodinu slavu imena njegova (usp. Ps 95,7–8a). Podignite tijela svoja i nosite sveti križ njegov (usp. Lk 14,27) i slijedite sve do svršetka presvete zapovijedi njegove (usp. 1 Pt 2,21).“ I eto ovdje ne samo križa, nego i je tu i poziv na nasljedovanje u muci sadržan u već navedenom tekstu Prve Petrove poslanice. Tko već Franjo povezuje Isusovo rođenje s njegovom mukom i s pozivom kršćaninu da preuzme i nosi križ.

U nastavku izvještaja o događaju u Grecciu Toma Čelanski govori o tome kako je Franjo promišljao, razmatrao o Isusovim riječima i djelima, pa tako kaže da je njegovu pozornost osobito zaokupljala „poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci“. Tako ponovno povezuje Isusovo rođenje, odnosno Utjelovljenje i njegovu Muku. Time povezuje poniznost i ljubav.

U Tominu se izvještaju nadalje pojavljuje neki plemeniti Ivan koji je očito bio jedan od onih ljudi koji su voljeli biti u blizini svetoga Franje i s kojima je Franjo često razgovarao. Iz drugih izvora saznajemo da je to bio Ivan Velita koji je tada bio gospodar Greccia i koji je prijateljevao sa svetim Franjom možda već od 1217. godine. Upravo njemu Franjo izriče svoju želju: „Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.“ Iz ovih se riječi može iščitati i njegova prava nakana: obnoviti uspomenu na malenoga Isusa, a osobito na njegove neprilike zbog siromaštva i nedostatka svratišta. Usto, spominje i vola i magarca. Ove dvije životinje, danas neizostavne u božićnim jaslicama, ne spominju se u evanđeoskim tekstovima o Isusovu rođenju. Ipak, već kršćanska tradicija i ikonografija prije svetoga Franje smješta ove dvije životinje uz Isusove jaslice. Kršćanska pisana predaja od četvrtoga stoljeća navodi prisutnost ovih dviju životinja. Ona je vjerojatno potaknuta dvama proročkim tekstovima. Najprije je tu tekst proroka Habakuka u trećem poglavlju njegove knjige. Naš hrvatski prijevod nastao je prema hebrejskom izvorniku i glasi: „Gospodine, čuo sam za slavu tvoju, tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojim smilovanja sjeti!“ (Hab 3,2). Riječ je o tekstu kojim se zaziva Božje smilovanje u naše vrijeme. Ipak, valja znati da su već prvi učenici apostola, pa i sami evanđelisti i apostol Pavao koristili grčki prijevod Staroga zavjeta, a u njemu ovaj tekst glasi: „Gospodine, čuo sam glas o tebi i pobojah se! Pogledah djela tvoja i zadivih se! Posred dviju životinja očitovat ćeš se, kad se godine približe bit ćeš prepoznat, kada dođe vrijeme pokazat ćeš se“ (Hab 3,2). I ovdje je riječ o Božjem smilovanju, no ono je protumačeno kao čas njegova očitovanja, a to očitovanje dogodit će se kad se ispuni vrijeme i dogodit će se „posred dviju životinja“. Jasno je da su prvi kršćani Isusovo rođenje doživljavali kao Božje očitovanje. Na to, uostalom, upućuju i evanđeoski tekstovi u Matejevu i Lukinu evanđelju. Stoga nije bilo teško povezati Isusovo rođenje s dvjema životinjama.

Daljnji korak potaknuo je tekst s početka Knjige proroka Izaije. Ondje čitamo: „Čujte, nebesa, poslušaj zemljo, jer Gospodin govori: „Sinove sam ti odgojio, podigao, al' se oni od mene odvrgoše. Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“ (Iz 1,2-3). Izaija praktično započinje svoje djelovanje sa sviješću da narod kojemu se Bog objavio, kojemu je Bog pozvao praoce – Abrahama, Izaka i Jakova –, koji je Bog čudesno izveo iz Egipta, dao mu Zakon i uveo ga u Obećanu zemlju, ne uspijeva razumjeti svojega Boga. Narod ne sluša njegovu riječ i ne prepoznaje njegovu nazočnost u svojoj sredini. Apsurdnost je naglašena slikom vola i magarca koji instinktivno prepoznaju svoga vlasnika i jasle svoga gospodara. Naravno da je spomen jasli odmah podsjetio kršćane na Isusovo rođenje, pa su se vol i magarac našli uz Isusove jasle, ne kao slika nečega što se stvarno dogodilo, nego kao upozorenje. Oni su ovdje uz jasle kao oni koji prepoznaju Gospodara, a postavljaju pitanje i svakome kršćaninu prepoznaje li ga.

Sveti Franjo htio je upravo u Grecciu pozvati ljude da ponovno, još snažnije upoznaju svoga Gospodara, svoga Gospodina Isusa Krista, pa i onda kad je njegovo očitovanje povezano s trpljenjem, s patnjom i s križem.