Šesnaesta nedjelja kroz godinu (A). Razmišljanje mons. Ivice Pervana
Mons. Ivica Pervan
Šesnaeste nedjelje kroz godinu, poštovani slušatelji, Isus nam donosi, kako reče sv. Matej, drugu prispodobu o kraljevstvu nebeskom. Prošlu nedjelju smo slušali kako sijač posija sjeme koje pade na različita područaja te donese plodove u različitim količinama.
Osim prispodobe o sjemenu i kukolju, tu su još dvije prispodobe kojima Isus tumači kraljevstvo Božje. Prispodoba o gorušičinom sjemenu. Sjemenu koje je najmanje od svega sjemenja. Ali uzraste u veliko stablo. I drugi od njega imaju koristi. Zar nismo pozvani i ono malo što u sebi nosimo kao dar od Boga, da to razvijamo, oplemenjujemo kako bismo bili od koristi onima koje nam Gospodin šalje na životni put.
Tu je i treća prispodoba. Kvasac pomiješan s brašnom. Što je kvasac bez brašna i što je brašno bez kvasca? Ništa! Ali kada su kvasac i brašno sjedinjeni i vodom natopljeni, onda nastaje tijesto od kojega se puno toga može napraviti. Pozvani smo biti kvasac ovoga svijeta. Kvasac daje da sve uskvasa, kako bi kruh bio mekan, jestiv, prihvatljiv.
Sijač je sam Isus Nazarećanin. Posijao je u srcima tolikih dobro sjeme riječi i dobro sjeme sakramenata. Nakana je plemenita i spasonosna. No, nije samo problem u onom neprijatelju koji je posijao kukolj. Sjeme koje će gušiti, a možda i ugušiti ono dobro posijano. Veći je problem što su ljudi sijača dobrog sjemena pozaspali. Nisu bdjeli nad usjevom. Povjerena nam je riječ utjelovljene Riječi. Tu riječ, da urodi dobrim plodom treba njegovati. Različiti su izazovi koji vrebaju, da se riječ, sakramenat, kršćanin, uguši. Kukolj je prisutna. I za njezin rast nije potrebna kvalitetna podloga. Ona se širi, raste i guši u svim okolnostima.
U današnjem svom obraćaju, Isus je želio poslati jaku poruku tumačeći kraljevstvo nebesko. Zapravo, svoje javno djelovanje je započeo s pozivom na obraćenje i ukazivanjem da je kraljevstvo nebesko blizu.
Tako sada sjeme koje je čovjek u svijetu, nalazi se pred raznim izazovima. Uz ono dobro, i đavao sije svoje sjeme. Zlo. I tek kada se dođe do kraja životnoga puta odstranjuje se loše od dobroga. Loše se baca u peć ognjenu da se uništi. Ne može zlo i zli biti u društvu proslavljenih u kraljevstvu nebeskom.
Zlo koje širi oko sebe i promiče grijeh pod krinkom slobode, koristi našu kršćansku zaspalost, našu neuvjerljivost. Koristi to što nam nedostaje duhovnoga žara i vjerničkog ponosa da živimo do kraja dosljedno i korjenito svoj poziv pred Bogom. Mi smo mlaki i hladni kršćani. Naše kršćanstvo je mrtvo. Mi smo samo čuvari tradicije i običaja, i to još nazivasmo svojom kulturom. Vjera nije kulturna baština, vjera je život. Ili jesi ili nisi. Ili si vruć ili si hladan. Ili te ima ili te nema. A naši katolici su nerijetko povremeni katolici. Povremeni sudionici euharistijskih slavlja, jer crkvu doživljavaju kao servis, ono kada mi što treba tada se sjetim da imam i neka prava, i Crkva, ili službenik Crkve ima obvezu meni učiniti i dati što mi treba i što tražim. A ja? Ja ću kako hoću i tko je taj tko bi mi trebao reći što mi valja i što mi ne valja, što trebam i što ne trebam. A grijeh je ono što ja mislim da je grijeh. I tko je taj tko bi mi trebao reći što je grijeh, jer ja sam mjerilo svoga ponašanja, života, življenja pa i umiranja. Poštovani slušatelju, odrecimo se kukolja, zla, budimo kvasac svijeta i uzrastimo kao gorušičino sjeme u velikane i gorostase Božje ljubavi i Božje prisutnosti u svijetu.
