Zapisi njemačkih hodočasnika iz 15. st. koji su na putu prema Svetoj zemlji boravili u hrvatskim gradovima na jadranskoj obali
Marito Mihovil Letica
Među doista brojnim njemačkim hodočasnicima koji su posjetili hrvatske gradove, ovdje će biti spomenut samo manji dio njih: vitez Johann od Bodmana, Friedrich od Wolfskela, markgrof Johann i markgrof Albrecht, car Friedrich IV., Hans Rot, Sebald Rieter Stariji, Peter Fassbender iz Koblenza, vitez Konrad od Parsberga, Peter Rindfleisch blaženi i mnogobrojni drugi.
Hodočasnički putopis Konrada Grünemberga iz 1486. otkrio je 1979. u gradu Gotha u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj profesor Edo Pivčević, hrvatsko-britanski filozof svjetskog ugleda. Naišao je sljedećih godina i desetljeća u raznim europskim knjižnicama na mnoge druge njemačke, ali i francuske i engleske putopise u kojima se nalaze dragocjeni podatci o hrvatskim gradovima. Ovdje ćemo se zadržati na Konradu Grünembergu i Arnoldu von Harffu.
Grünemberg opisuje onodobnu Veneciju kao grad prepun, rečeno današnjim terminom, ʺturističkih agencijaʺ koje su oglašavale usluge prijevoza do Palestine. U dnevnik putovanja Grünemberg uz ostalo bilježi da je ʺpetnaest milja od Poreča smješten Rovinj, gdje počiva djevica svetoga života, sveta Eufemija, i to cijelo njeno tijeloʺ. Kada su se nakon teško prebrođene oluje domogli Zadra, Grünemberg zapisuje da su u tome gradu pokopana četiri svetca: sveti Šimun, sveti Donat, sveta Stošija i sveti Krševan. Nadalje opisuje zadarsku svadbenu povorku, gdje je mladenka imala na glavi ʺkrasnu zlatnu krunu s dragim kamenjem, a povrh nje vjenčićʺ. Grünemberga se posebno dojmila svadba, ali i glagoljaški crkveni obred kojemu je također nazočio.
Doplovivši u Dubrovnik, Grünemberg uz ostalo piše: ʺGrad je nadbiskupija, čija jurisdikcija obuhvaća cijelo hrvatsko kraljevstvo te priznaje vrhovništvo ugarskoga kralja.ʺ Dubrovnik je Grünemberg upoznao i doživio kao hrvatski i kozmopolitski grad u kojem je sreo ʺmnoštvo svakakva svijeta, koji govori raznim jezicima i odijeva se na različite načine: Ugri, Slaveni, Turci, Grci i Talijaniʺ.
Desetljeće nakon toga, godine 1496., Dubrovnik je posjetio vitez Arnold von Harff. Premda to bijaše tri godine poslije tragične Krbavske bitke u kojoj je hrvatska vojska pretrpjela težak poraz od Turaka, vitez von Harff i dalje spominje hrvatsko kraljevstvo i Dubrovnik kao njegov dio. Ovaj njemački hodočasnik tada sastavlja kratki hrvatsko-njemački turistički rječnik. Valja spomenuti barem neke riječi i fraze u njemu zapisane: ʺmosse spate odijʺ (može li se ovdi spat?) ʺgenaʺ (žena), ʺschoffieckʺ (čovjek), ʺgotzpogaʺ (gospođa), ʺkosolaʺ (košulja), ʺmessoʺ (meso), ʺvynoʺ (vino), ʺswyckgaʺ (svićka, svijeća; što nije čudno zna li se da je u 15. stoljeću u Dubrovniku prevladavao ikavski govor). Edo Pivčević objašnjava da se Arnold von Harff ʺispomagao kako je znao i mogao svojom vlastitom improviziranom ortografijom. Koji put očigledno nije pravo čuo što mu je rečeno ili ga je zaveo sugovornikov nejasan izričaj.ʺ
Bilo kako bilo, govorimo ne samo o prvome hrvatsko-njemačkom turističkom rječniku nego i o dragocjenome dokumentu o onodobnome hrvatskom jeziku u Dubrovniku.
