Narodnosna pripadnost Ruđera Boškovića (2. dio)
Marito Mihovil Letica
Lokalne i državne vlasti odlučile su dubrovačku zračnu luku nazvati imenom Ruđera Boškovića – na što su u Srbiji negodovali brojni mediji, skupine građana i pojedinci tvrdeći da se time krivotvori povijest i otimaju srpski znanstvenici tako da ih se pretvara u Hrvate. Govore da je Nikola Bošković, Ruđerov otac, Srbin i pravoslavac te da je nakon dolaska u Dubrovnik prešao na katoličku vjeru. K tome niječu ikakvu povezanost povijesnoga Dubrovnika s Hrvatima i Hrvatskom.
Nasuprot njima, vjerodostojni izvori svjedoče da Boškovići u istočnoj Hercegovini stoljećima prije Ruđerova rođenja bijahu katolici, da se u katoličkim maticama nalaze upisi Nikole Boškovića, te da je njegov brat, a Ruđerov stric, bio don Ilija Bošković, katolički svećenik. Sada ćemo čuti stoljećima stara svjedočanstva stranih putopisaca, koji govore da je Dubrovnik povijesno hrvatski grad.
Kada je učeni arapski geograf i kartograf Muhamed Al-Idrisi godine 1153. putovao hrvatskom obalom, zabilježio je o Dubrovniku da je ʺposljednji grad na jugu Hrvatskeʺ. O tome je uz ostale pisao Mirko Mirković u radu ʺDubrovnik i Dubrovačka Republika na stranim geografskim kartamaʺ, koji je objavljen u ʺAnalima Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovnikuʺ 1991. godine.
Njemački hodočasnik Konrad von Grünemberg doplovio je 1486. u Dubrovnik, o kojemu je među inim zapisao: ʺGrad je nadbiskupija, čija jurisdikcija obuhvaća cijelo hrvatsko kraljevstvo te priznaje vrhovništvo ugarskoga kralja.ʺ
Godine 1506. engleski hodočasnik Sir Richard Guylford, visoki državni službenik i dvorjanik kralja Henrika VII., zabilježio je da se Dubrovnik nalazi ʺu pokrajini hrvatskoga kraljevstvaʺ.
A godine 1698. ruski putnik, grof i diplomat Petar Andrejevič Tolstoj zaustavio se u Dubrovniku na plovidbi svojim jedrenjakom prema Malti te je u dnevnik zapisao da Dubrovčani ʺsvi govore slavenskim jezikom, a svi znaju talijanski, zovu se Hrvatima i drže se rimske vjereʺ, kako čitamo u članku akademika Rafe Bogišića ʺNarodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnikaʺ, objavljenu u časopisu ʺForumʺ 1986. godine.
K tome ne bi smjelo ostati nespomenuto da su u Njemačkoj, Engleskoj i Rusiji objavljeni rečeni putopisi pa je moguće vidjeti što u njima doista piše.
A o narodnosnoj pripadnosti Ruđera Boškovića možemo više nego dostatno doznati iz njegova dopisivanja s bratom Bartolomeom ili Barom, također isusovcem, na službi po talijanskim gradovima. Ruđer mu 1757. iz Beča piše: ʺDanas su prošli naši Hrvati.ʺ To se odnosilo na susrete s hrvatskim vojnicima koji u sklopu austrijskih postrojbi odlaziše u rat protiv Pruske. Nešto kasnije Ruđer bratu piše hvaleći vojskovođu i hrvatske vojnike: ʺEviva Haddick e i nostri Croati!ʺ O tome više u članku Vladimira Varićaka naslovljenu ʺUlomak Boškovićeve korespondencijeʺ, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1911. godine.
Bošković je o Hrvatima pisao ʺnašiʺ ili na talijanskome ʺnostriʺ. U rječnicima možemo vidjeti što znači riječ ʺnašʺ ili množinski oblik ʺnašiʺ: ʺriječ kojom govoritelj u ime para ili skupa kojem i sam pripada izriče da im tko ili što pripada ili da s kim ili s čim imaju neko zajedništvo.ʺ Dakle, nema sumnje da i Ruđer Bošković i Dubrovnik pripadaju Hrvatima i Hrvatskoj, ali i cijelomu svijetu.
