Mladost i obraćenje svetog Franje

fra Darko Tepert

Od ove se godine počinju obilježavati obljetnice vezane uz posljednje godine života sv. Franje, od 1223. do 1226., kad se i dogodilo njegovo preminuće. Ipak, da bi se razumjelo značenje ovih obljetnica, potrebno je zastati nad cjelokupnim životom ovoga sveca koji je bio kanoniziran već 1228., a to znači samo dvije godine nakon smrti. Ubrzo nakon kanonizacije dovršen je i prvi životopis sv. Franje, a s prolaskom vremena, zbog privlačnosti koju je Franjo posjedovao, broj će se njegovih životopisa umnožiti.

1181. ili 1182. godine u Asizu, u gradu u talijanskoj Umbriji, rođen je Giovanni –  Ivan Bernardone. Ivan je ujedno i ime koje će primiti na krštenju. Otac mu se zvao Pietro, a bio je bogati trgovac. Upravo je otac, koji je često boravio u francuskim krajevima, pa i nije bio na krštenju svoga sina, Ivanu nadjenuo ime Francesco – Francuzić, odnosno Franjo. Majka mu se zvala Pika, a čini se da je i sama bila Francuskinja, vjerojatno iz Burgundije, i da joj je pravo ime bilo Ivana.

Vrijeme njegova djetinjstva i mladosti bilo je obilježeno previranjima u središnjem dijelu Apeninskog poluotoka. Tako je nakon smrti cara Henrika VI., 1197. godine, došlo do pobune u Asizu, a mnogi asiški plemići našli su utočište u obližnjoj Perugi. U ratu između Asiza i Perugie, koji je bjesnio 1202. i 1203. godine, sudjelovao je i Franjo. Asiške su trupe na kraju potučene kod Cellestrade, a Franjo je, kao i mnogi drugi Asižani, završio u zatočeništvu iz kojega je, izuzetno lošega zdravlja, oslobođen tek nakon godinu dana.

O dotadašnjem Franjinu životu progovaraju i njegovi životopisi. Tako već prvi životopis, onaj što ga je napisao fra Toma Čelanski, vjerojatno dvije godine nakon njegove smrti, ovako govori o njegovu djetinjstvu i mladosti: “Asiz se nalazi u Spoletskoj dolini. U njemu je živio čovjek imenom Franjo. Roditelji su ga od rane mladosti odgajali za ispraznosti svijeta. Dugo je on obijesno nasljedovao njihov bijedni život i vladanje. Zapravo, postao je taštiji i objesniji od njih” (1Čel 1). U životopisu se dalje kaže: “Tako bijedan bijaše početak čovjeka kojega danas častimo kao sveca jer je zaista svet. Takav je bio od djetinjstva pa gotovo sve do dvadeset i pete godine svoga života. To je razdoblje bijedno proigrao i uludo potrošio. Štoviše, u ispraznosti života nadmašivao je svoje vršnjake. Bio je poticatelj zala i natjecao se u mnogim budalaštinama. Svi su mu se divili, a on je nastojao sve ostalo preteći sjajem isprazne slave, vragolijama, posebnostima, lakrdijaškim i ispraznim riječima i pjesmama. Odijevao se raskošno i mekušno. Bio je veoma bogat, ali nije bio škrt, nego rasipan. Nije bio gramziv za novcem, nego je imetak upravo rasipao. Bio je inače uljudan, privlačiv i prijazan, iako sebi na štetu. Budući da su mnogi najviše zbog toga išli za njim, a sve su to bili prijatelji zla i podjarivači lopovština, tako je bio okružen četama ništarija” (1Čel 2).

Legenda trojice drugova, spis koji su dvadesetak godina nakon Franjina preminuća napisala braća koja su bila među njegovim prvim sljedbenicima, lijepo govori o Franjinu obraćenju, koje nije bilo trenutno, nego se odvijalo postupno. Tako opisuju kako je Franjo, oporavivši se od bolesti nakon zatočeništva u Perugi, odlučio postati vitez. Pritom ovaj spis ovako opisuje Franjino viđenje palače: “Palača je bila puna vojničkog oružja, tj. svijetlih okruglih štitova i ostalih vojnih potrepština koje su visjele na zidu, a sve je to bilo za potrebe vojske. Dok se Franjo tomu silno radovao, šuteći se u čudu pitao što se to s njim zbiva. Zapitao je čije je to oružje koje blista tolikim sjajem i čija je ta tako divna palača. Odgovoreno mu je da sve to pripada njemu i njegovim vojnicima. Kad se probudio, ustao je ujutro radosna srca. Razmišljao je o tome na svjetovni način, jer još nije spoznao Duha Gospodnjega, da se u tome mora sjajno uzdići. Mislio je da je to pretkazivanje izvanredne sreće, pa je odlučio otputovati u Apuliju da bi postao vitezom spomenutoga kneza” (LegTD 5). Ipak, kad je Franjo stigao do grada Spoleta, u snu je imao drugo viđenje: “Kad se prepustio snu, drijemajući je čuo nekoga koji ga je zapitao kamo je nakanio krenuti. A kad mu je Franjo otkrio cijeli svoj naum, onaj je dodao: »Tko ti može učiniti više, gospodar ili sluga?« Kad mu je Franjo odgovorio: »Gospodar«, onaj je ponovno zapitao: »Zašto dakle poradi sluge napuštaš gospodara, a poradi podložnika napuštaš kneza?« Franjo će na to: »Što hoćeš da činim, Gospodine?« (usp. Dj 1,1) – »Vrati se, reče, u svoj zavičaj (usp. Post 32,9) i bit će ti rečeno što ti je činiti (usp. Dj 9,7). Drugačije naime treba da shvatiš snoviđenje koje si vidio.” Tako se Franjo vratio u Asiz, a njegovi su sugrađani na njemu mogli primijetiti veliku promjenu. Povukao se iz društva koje mu je prije toliko značilo, i često je u osami molio.

U takvom raspoloženju nastupa još jedan čudesan događaj. U crkvici sv. Damjana, dok je molio pred raspelom, čuo je kako mu Gospodin s raspela kaže: “Franjo, idi i obnovi moju kuću koja se, kako vidiš, sasvim ruši.” Franjo je shvatio doslovno ove riječi, pa je počeo obnavljati i crkvu sv. Damjana i druge crkvice u okolici Asiza. Tek će kasnije postati jasno da je Božji poziv smjerao na onu živu Crkvu, na Božji narod kojem je trebao poticaj za obraćenje i za sveti život, koji će sveti Franjo znati na pravi način dati.

Sâm sveti Franjo, kad govori o svome obraćenju, ističe drugi događaj kao presudan za promjenu njegova života. U svojoj Oporuci, koju piše neposredno prije smrti, kaže: “Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru: dok naime bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce. Ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe. A kad sam odlazio od njih, okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko; i poslije sam malo ostao, pa otišao iz svijeta” (Opor 1-3). Susret s gubavcima i prilika da bude među njima, promijenila je Franjin pogled na život i na svijet. Papa Franjo, u enciklici Svjetlo vjere, napisat će: “Svjetlo vjere ne dopušta nam da zaboravimo patnje svijeta. Za kolike li su samo muškarce i žene vjere oni koji pate bili posrednici svjetla! Tako je za svetoga Franju bio gubavac, ili za svetu Majku Terezu iz Kalkute njezini siromasi. Shvatili su otajstvo koje je u njima” (Svjetlo vjere, 57).

Ova promjena koja je u Franji nastupila, zahtijevala je od njega i da preispita svoj život. Ne zaboravimo, bio je sin bogatoga trgovca, a počeo je kretati se i živjeti među gubavcima i među siromasima. Tako je i došlo do toga da je počeo dijeliti dobra svoga oca siromasima. Naravno da to nije moglo proći bez teških nesuglasica s ocem, što će na kraju dovesti do toga da se Franjo javno, pred asiškim biskupom, svuče i vrati Pietru Bernardoneu odjeću koju je na sebi imao, priznavajući od tada samo Oca koji je na nebesima. Od toga trenutka Franjo odijeva siromašnu pustinjačku odjeću i sasvim se posvećuje popravljanju crkvica i služenju siromasima.

U takvu načinu života ubrzo ga počinju slijediti i drugi. Najprije su tu Bernard Kvintavalski i Petar Katanski. Budući da Franjina želja nije bila u početku da osnuje neku zajednicu, a još manje neki red, pošli su u travnju 1208. godine zajedno u crkvicu sv. Nikole, te su ondje triput otvorili evanđelistar, ne bi li saznali što Gospodin od njih želi. Legenda trojica drugova izvješćuje: “Kad su se pomolili, blaženi je Franjo uzeo zatvorenu knjigu i klečeći pred oltarom otvorio ju je. Kad su je prvi put otvorili, namjeriše se na Gospodinov savjet: Ako želiš biti savršen, idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu (usp. Mt 19,21; Lk 18,22). Kad su to otkrili, blaženi je Franjo bio vrlo radostan i zahvalio je Bogu. No jer bijaše pravi poklonik Trojstva, htio je da se to potvrdi trostrukim svjedočanstvom. Otvorio je knjigu drugi i treći put. Kod drugog otvaranja namjeriše se na riječi: »Ništa ne nosite na put (usp. Lk 9,3) itd.«. U trećem otvaranju naiđoše na riječi: »Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe itd.« (Mt 18, 24; Lk 9, 23)” (LegTD 29). Od tada Franjo i njegova prva braća odijevaju redovnički habit i počinju zajedno živjeti prema evanđelju. Ubrzo je broj braće porastao na dvanaest, pa svi zajedno polaze k papi Inocentu III. Franjo sâm kaže u Oporuci: “A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje. I ja sam to u malo riječi i jednostavno napisao, a gospodin papa mi je potvrdio” (Opor 14-15). Ova papina potvrda 1209. godine označila je početak postojanja Reda Manje braće ili Franjevaca.