Franjo i njegova braća

fra Darko Tepert

Nakon obraćenja svetoga Franje, koje je trajalo od 1204. do 1208. godine, i nakon što je papa Inocent III. usmeno potvrdio način života njegove prve braće, započinje život ovoga novoga bratstva koje u svome srcu ima karizmatski lik svetoga Franje.

U počecima su braća živjela u maloj nastambi u Rivotortu, nedaleko od Asiza i nedaleko od mjesta gdje su mogli služiti gubavcima, a već 1209. ili 1210. prelaze u područje oko crkvice Svete Marije Anđeoske, u polju podno Asiza, koja se obično naziva Porcijunkula. Fra Toma Čelanski, u svome Drugom životopisu svetoga Franje, koji nastaje 1246. ili 1247. godine, piše: “Svetac je ovo mjesto više volio nego ostala. Braći je naredio da ga s posebnim poštovanjem časte. Htio je da se ovo mjesto uvijek čuva u poniznosti i najvećem siromaštvu kao ogledalo redovništva” (2Čel 18). Uostalom, bit će to i mjesto gdje je Franjo htio završiti svoj život.

Upravo ondje, u Porcijunkuli, Franjo će oko 1212. godine u pokornički život primiti svetu Klaru koja će, zajedno s njime, osnovati Red Siromašnih gospođa ili Klarise. Ipak, Franjin život neće biti ograničen na Asiz i na Porcijunkulu. Od 1212., pa sve do 1215. godine Franjo pokušava poći u Svetu zemlju ili u Maroko. Njegova je želja da podnese mučeništvo za Krista. Ovi njegovi pokušaji ostaju bez uspjeha, a na putu za Svetu zemlju njegov je brod protivnim vjetrovima doveden i do hrvatske obale (usp. 1Bon 9,5), premda ne znamo sa sigurnošću gdje.

Porcijunkula ostaje, pak, mjestom susretanja braće. Svake godine, o Duhovima, braća se ondje sastaju kako bi raspravljala o svome načinu života i o svome poslanju. Bili su to prvi generalni kapituli Reda, na kojima su braća nadopunjavala ono prvo Pravilo što ga je 1209. usmeno potvrdio papa Inocent III., ali su i odlučivali o slanju braće u druge krajeve. Tako već 26. svibnja 1217. generalni kapitul odlučuje da braća pođu preko Alpa i preko mora, to jest prema Svetoj zemlji. Isti će nalog ponoviti i generalni kapitul iz 1219. godine.

Ovo poslanje braće nije bilo bez rizika. Naime, u Europi su tada cvjetali različiti krivovjerni pokreti, od kojih su mnogi zagovarali radikalno siromaštvo i odbacivali ulogu crkvene hijerarhije. S druge strane, Franjo i njegova braća, premda su odlučili živjeti radikalno siromaštvo, uvijek žele ostati poslušni Crkvi i papi. Ipak, nekom neupućenom promatraču, mogli su se činiti sličnima krivovjercima. Stoga je bilo važno da je papa Honorije III. 11. lipnja 1219. godine izdao bulu Cum dilecti, kojom biskupima i ostalim crkvenim velikodostojnicima preporučuje da prime Manju braću “kao prave katolike vjernike”. Nije, naravno, bilo bez rizika niti putovanje braće u Svetu zemlju ili drugdje među muslimane. Osobito je to postalo jasno u siječnju 1220. godine kad su petorica braće u Maroku podnijela mučeničku smrt.

Više od tri godine ranije, 1216., Franjo je imao u Porcijunkuli naročito iskustvo Božjega milosrđa i oprosta, te je nakon viđenja Krista i Blažene Djevice Marije, pošao u Perugiu, gdje je tada boravio papa Honorije III., kako bi od njega tražio potvrdu ove naročite povlastice za crkvicu kojoj je bio toliko privržen. Nakon što je dobio papinu privolu, vratio se u Asiz te je ondje pred okupljenim biskupima i vjernicima objavio da tko god, ispovijeđen, pohodi crkvicu Svete Marije Anđeoske, može dobiti potpuni oprost, odnosno može biti oslobođen onoga što se naziva vremenita kazna za grijehe. Zato je i uskliknuo svima okupljenima: “Želim vas sve poslati u raj!” O tome svjedoči i Diploma asiškoga biskupa Teobalda iz 1310. godine i opširan spis Rasprava o Porcijunkulskome oprostu fra Franje Bartolija iz 1334. ili 1335. godine. Kasnije su pape ovu povlasticu potpunoga oprosta proširili na sve franjevačke crkve, a onda i na sve župne crkve u svijetu.

U svetom Franji i dalje je gorjela želja da pođe u Svetu zemlju. Njegovi životopisci izvješćuju kako u lipnju 1219. brodom polazi prema istoku i stiže u Damiettu, križarsku utvrdu na području Egipta. Upravo je u tijeku bio Peti križarski rat koji je počeo 1217. godine, a njemu je do 1218. sudjelovao i hrvatko-ugarski kralj Andrija II. U lipnju 2018. godine križari su počeli opsjedati Damiettu, lučki grad na Delti Nila. Krajem ljeta 1219. onamo stiže i sveti Franjo te uspijeva prijeći i na drugu stranu gdje se susreće sa sultanom Melekom al-Kamilom. Njegov miroljubivi susret s ejubidskim vođom opisan je u većem broju Franjinih životopisa. Izvori međutim ne donose vijeti o tome je li se ostvarila Franjina želja da stigne i do Jeruzalema.

Već 1220. godine nalazimo ga ponovno na području Italije gdje se mora boriti za izvorne ideale u svome Redu, budući da su u njegovoj odsutnosti u Pravilo unesene izmjene protivne početnim nakanama. Stoga Franjo moli papu Honorija III. da mu kao zaštitnika Reda dodijeli kardinala Hugolina, budućeg papu Grgura IX.

Iste godine Franjo se odriče izravnoga upravljana Redom, pa ga kao vikar zamjenjuje najprije Petar Katanski, do ožujka 1221., a onda brat Ilija. Otada će Franjin život biti obilježen dužim razdobljima povučenosti u različitim samotištima, poput Fonte Colomba, Greccia ili La Verne, a onda i radom na konačnom tekstu Pravila koje će 1223. godine potvrditi papa Honorije.

Istovremeno, oko braće i oko svetoga Franje, počinju se okupljati i drugi ljudi koji su zaneseni njihovim primjerom, no ne stupaju u Franjin Red Manje braće niti među Klarine Siromašne gospođe, nego žele ostati u svijetu. Tako nastaje duhovni pokret usko povezan s karizmatskim likom sv. Franje Asiškoga: Red pokornika, nazvan kasnije Treći red svetoga Franje. Franjevačka karizma proširila se na laike koji od početka predstavljaju bitan sastavni dio franjevačke obitelji i koji pridonose očitovanju punine franjevačke karizme. Do kraja 13. stoljeća postoji već šezdesetak papinskih dokumenata koji se odnose na ovaj “Red pokornika sv. Franje”. To je Red kojemu danas pripadaju Franjevački svjetovni red, sastavljen od muškaraca i žena koji žive u svijetu, izvan samostana, i različiti oblici Trećeg samostanskog reda svetoga Franje, koji čine muški i ženski ogranci ovoga Reda koji žive u samostanima.

Tako već prije kraja Franjina života, prepoznajemo ovoga sveca kao osnivača triju franjevačkih redova. Događaje koji su vezani uz njegove posljednje godine života imat ćemo prilike upoznati u sljedećim emisijama.

Ipak, govor o životu svetoga Franje ne bi bio potpun bez nekoliko riječi o njegovim spisima. Rijetko koji svetac iz toga doba ostavio nam je tako bogato svjedočanstvo svoje misli i duhovnosti, kao što je to učinio sveti Franjo u svojim spisima koji su različitih vrsta. Tako važan dio među njegovim spisima predstavljaju različita pravila života, upute i opomene. Tu su Nepotvrđeno pravilo iz 1221., Potvrđeno pravilo iz 1223., Pravilo života u samotištima, spisi za Siromašne gospođe to jest za Klarise, Oporuka iz Siene, potom Oporuka s kraja njegova života, te Opomene koje dobrim dijelom predstavljaju aktualizaciju Isusova Govora na gori ali i drugih evanđeoskih riječi.

Sačuvani su i tekstovi različitih pisama što ih je sveti Franjo upućivao pojedincima i skupinama. Tu su dva Pisma vjernicima, od kojih je jedno sačuvano i u hrvatskoj glagoljskoj inačici, potom Pismo klericima, Pismo upraviteljima narodâ, Pismo cijelom Redu, Pismo jednom ministru, Pisma kustodima, Pismo bratu Leonu, jednom od njegovih najvjernijih pratitelja, Pismo bratu Antunu, u kojem mu dopušta da se posveti poučavanju braće, ali ne napuštajući duh svete molitve i pobožnosti, i Pismo gospođi Jakobi, koja mu je bila naročita pomoć pred kraj života.

Sasvim posebno mjesto među Franjinim spisima zauzimaju njegove hvale i molitve, duboko nadahnute biblijskim tekstovima, osobito Psalmima. Svakako će o ovim molitvenim tekstovima moći biti više riječi kad ćemo 2025. godine obilježavati osamstotu obljetnicu zasigurno najpoznatije Franjine molitve – Pjesme stvorova ili Pjesma brata Sunca.